Kolumne

Naše istine: Istina koja nije rečena u pravo vrijeme, gora je od laži...Turgenjev

Piše: Darko Marinac

                                  Istina koja nije rečena u pravo vrijeme, gora je od laži...Turgenjev

Već i prije dolaska predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Hrvatsku u javnim prostorima Hrvatske i Srbije opet su otpočele polemike o prirodi rata, kojeg mi zovemo Domovinskim ratom, pa čak i imamo potrebu dodavati prefiks pravednom i svojevrstan međufiks obrambenom. Tako da sada  o ratu za neovisnost i opstojnost Republike Hrvatske  punim nazivom govorimo o pravednom Domovinskom obrambenom ratu.

Da li je to potrebno i što nam govori pojmovno širenje, za nešto, što bi svaki građanin trebao poznavati i imati osjećaj prema tome.  Jednostavno, izgleda kao da ne znamo što bi s istinom o stvaranju moderne hrvatske države i njenoj obrani, posebno onog dijela informacija javnog znanja koje se odnose na stvaranje Republike Hrvatske, negacijom i omalovažavanjem ključnih aktera tog bitnog vremena za RH.

Zna li hrvatska i druge javnosti, koliko je nesrpskog življa, pobijeno u tzv. krajini i koliko je otjerano, a koliko ih se vratilo, svih ukupno. Ovako tretirajući jedan narod kao nebeski narod, a sve ostale kao fukaru, rastu tenzije koje vode do novih sukoba, a o vrijednostima da i ne govorimo. 

Prognostički ovu pojavu možemo očekivati još i više, jer će mnogi međunarodni akteri pa i naši partneri uslijed svojih interesa i „više slike“, gušiti istinu o ratu u Hrvatskoj i BiH, kako ona ne bi opterećivala stanje u regiji, jer oni nemaju vremena čekati da se naši susjedi suoče s prošlošću. Na nama je taj rat  nazivati Domovinskim ratom i to tražiti barem u komunikaciji s nama, jer to je značajan dio identiteta RH. Slamanje snage JNA i njene transformacije u JA, bio je uvjet demokratizacije na ovim prostorima, pa i mnogih legitimnih Europskih interesa. Moramo biti svjesni  kako je triptih agresije na Hrvatsku sačinjen od Političke agresije, vojne agresije i informacijske agresije, koja se još odvija. Tko to zanemaruje čini hotimično grešku ili to čini iz neukosti i neznanja.

Iz Srbije nam dolaze teze, kako oni na ove ratne događaje, gdje su uvijek bili aktivni akteri, drugačije gledaju. To mogu u Srbiji jer tamo će sigurno naći potporu, ne zato što su to i izvorno srpski interesi, već poglavito što se ta zemlja nalazi u velikim dijelom neuspješnoj post ekspanzionističkoj fazi s visokom koncentracijom gubitnika nastalih pri rasapu bivše države, ali i tranzicijskih gubitnika, pri tom to ne moraju biti primarno oni koji su izgubili sve uslijed ratne instrumentalizacije  u Hrvatskoj.

Ako se hoće razumjeti, treba ipak početi s finom disperzijom Memoranduma Srpske akademije znanosti i umjetnosti  u Večernjim novostima u dva nastavka 24. i 25. rujna 1986., kao svojevrsnoj narastajućoj informacijskoj operaciji u javnom prostoru bivše države. Iako mnogi ovaj dokument smatraju jednim od osnovnih pokretača sukoba iniciranih velikosrpskim pretenzijama, njegovi dosezi za ostvarivanje projekta velike Srbije, su upravo u njegovim projektnim nedostacima. Ovdje njegova labava logička matrica o ugroženosti Srba, nije njegov najslabiji dio, već jedna očigledna neusklađenost  vremena i trendova u kojima se promatra, a posebno ciljeva i alata. Jer demokratski i liberalni princip, jedan čovjek jedan glas, nije bilo moguće ostvariti na leđima Pokreta za Jugoslaviju, niti uz asistenciju sovjetskih generala.   

Vlast u Srbiji jednostavno mora naći opravdanje i krivce za ipak još uvijek nedavna ratna događanja, što je na neki način i prirodno, ali primarno je osigurati stabilnost i mir u Beogradu i samoj Srbiji, kako bi se osnovni akteri događanja u bivšoj državi i Srbiji osjećali sigurno i poštovano. Treba se samo sjetiti gdje je su tenkovi i s kakvom brzinom  izašli na ulice u suzbijanja prosvjeda u ožujku 1991. u Beogradu, u kojima je ipak osnova prosvjeda bila protiv ratno huškačke uređivačke politike državne televizije koja je tada nazivana "TV Bastilja".

I predsjednik Vučić i drugi u Srbiji ili pak ministar Vulin u Hrvatskoj govore, kako se mi nikada nećemo moči usuglasiti, zato što Srbija ima  drugo viđenje na događanja iz 90-tih, pa je tako i predsjednik Vučić isto to rekao prije neki dan, računajući godine, možemo zaključiti da se to odnosilo na prve ratne godine i na Oluju. Jednom je dodao kako je iznenađen da različito od njih vidimo i vrijeme Drugog svjetskog rata.

Što se tiče odnosa, nije dobro da dva susjedna naroda tako različito vide događanja u bližoj i daljnjoj povijesti. Ne radi se tu samo o normi i moralnosti i sl., već se tu radi o tome kako takva vrijednosna koegzistencija nije moguća. Jer kako reći da nacija u susjedstvu ne gleda jednako na rezultate Oluje koji su posebice bitni u tome što su bila spriječena stradanja u bihaćkoj enklavi, kao netom prije u srebreničkoj. Za vrijeme Oluje iz takozvane SAO Krajine otišla je većina srpskog življa, tada gotovo jedinog na okupiranom području, jer su ostali protjerani, vrlo uvježbano po zapovijedi koja ima svoju klasu i urudžbeni broj, ali i potpis.

Zna li hrvatska i druge javnosti, koliko je nesrpskog življa, pobijeno u tzv. krajini i koliko je otjerano, a koliko ih se vratilo, svih ukupno. Ovako tretirajući jedan narod kao nebeski narod, a sve ostale kao fukaru, rastu tenzije koje vode do novih sukoba, a o vrijednostima da i ne govorimo. Znaju li Srbi i javnost u Srbiji, dovoljno o ponašanju JNA u Hrvatskoj i drugdje u regiji prema nesrpskim narodima, pa i prema Srbima. Teza, JNA je branila bivšu državu je šuplja jer se zna, kako je upravo vodstvo Srbije odbilo odluke predsjedništva SFRJ, a Srbija je upala i u monetarni sustav posrnule države i još podosta toga. Prije toga iz tada SR Srbije počeo  je takozvani puzajući udar, kada su kosovski Albanci i SAP Kosovo definirani kao osnovni problem, s ambicijom kako će rješavanje problema na Kosovu biti alat, oruđe pa i oružje, za oblikovanje nasilno redefinirane države. 

Nedavnu posjetu predsjednika Srbije Vučića okarakterizirale su tri stvari i to: vidljiva neusklađenost su kreatora naše vanjske politike; otvaranje šansi za pronalazak posmrtnih ostataka nestalih i bezočno Vučićevo laganje novinarima. No ima i gore od toga, a to je preporuka novinarima da ga ne pitaju ono što očito zanima javnost.

Za JNA i JA, prvenstveni je cilj bilo pronaći državu domaćina, a posebno poslije reformi iz 80-tih, to je prirodno bila Srbija i tzv. RS u BiH. Ta „Armija“ kupovala je topli dom mirazom od „gvožđa“ i nije poznato da je igdje u sukobima u regiji toliko tenkova pregazilo toliko civila. To su tenkovi zapovjednika Koste Novakovića, rođenog Benkovćanina i sada beogradski umirovljenika,  koji su u pet kilometarskoj koloni užasa gnječili Srbe civile, naravno i djecu, kako bi se tenkovsko „gvožđe“, izvuklo u panici pred Hrvatskom vojskom u BiH, odnosno u RS. U presretnutom razgovoru,  tada se jedan srpski zapovjednik  žalio kako moraju čistiti gusjenice od prstića.

JNA je u početku sukoba i rata dijelila oružje pobunjenim Srbima, ali je baš kod svake nedoumice između Hrvata i Srba, prvenstveno birala svoj samoopstanak u količini „gvožđa“ koje donosi, radeći pri tome zločine, prema nesrpskom stanovništvu, između ostalog i zbog legitimizacije prema Srbima, ostavljajući svugdje krvavi trag.  Kako i tko to treba komunicirati u Srbiji. Naša javna diplomacija?  Naravno da je tu potrebno informacijsko djelovanje, no prepreka je uz našu slabost i dugogodišnji totalitarni propagandni bedem građen 70 godina, pa i više.

Predsjednik Tuđman, sjajno je razumio egzistencijalni  problem vrha JNA i zato je uporno ustrajavao na pregovaranju s njeni vrhom. On ni kao general, pa ni povjesničar nije mogao biti pripremljen za vođenje Hrvatske, pred rat i u ratu. Već se tu radilo o aktivnoj ambiciji razumijevanja situacije i širokom izboru suradnika i savjetnika s kojima se nije uvijek slagao. Sa svim svojim manama i vrlinama bio je državnik kojega je iznjedrila situacija. Naš politički sustav, kao da garantira ne samo detuđmanitaciju već i izostanak državništva.

U Republici Srbiji se ne slavi dan nastanka države, valjda jer to smatraju porazom. Zato Srbija želi formirati svoj identitet, ekstenzijom djelovanja i vrijednosti bivše države, ali i totalitarnog režima i interesa Srbije. Zato dižu spomenike zločincima, zato uvjetuju suradnju koegzistencijom svojih istina s našima. Vidimo koliko u Hrvatskoj imamo slavitelja bivše države ili branitelja interesa bivših sudionika vlasti ili pak branitelja likova i nedjela totalitarnog režima, koje naši netaktičniji i ozlojeđeni  sunarodnjaci nazivaju „udbašijom“. Zamislite sada, koliko se toga sleglo u Srbiji. Upravo zato je nemoguća koegzistencija više istina, ne samo iz moralnih nego iz funkcionalnih razloga.

Ako smo svjesni kako je sukob pa i rat na ovim prostorima, koji je na Kosovu i najavljen sazdan o tri dimenzije: političke, vojne, i  informacijske, od kojih posljednja još traje. Tada mi ili tko drugi možemo dati ocjenu o prijeđenom putu, ali i što je sada najvažnije i što kao država i društvo trebamo činiti ili ćemo samo bilježiti što nam se čini. Krvavi trag istine o ratu postoji i on je personaliziran u tri osobe, Vasiljević, Stanišić i Šimatović, kao tri prsta jedne ruke.

Znaju li Srbi i javnost u Srbiji, dovoljno o ponašanju JNA u Hrvatskoj i drugdje u regiji prema nesrpskim narodima, pa i prema Srbima. Teza, JNA je branila bivšu državu je šuplja jer se zna, kako je upravo vodstvo Srbije odbilo odluke predsjedništva SFRJ, a Srbija je upala i u monetarni sustav posrnule države i još podosta toga.

Srbija će u svom pristupnom putu željeti sačuvati svoje istine, kao smjesu funkcija bivše države i strategijske vrijednosti Srbije, unatoč svim rezolucijama EU  i to će raditi prvenstveno preko Hrvatske. Za Hrvatsku to ne može biti nešto poput ideološkog, pa čak ni samo vrijednosno pitanje, nego primarno egzistencijalno pitanja. Ne može se kao  hrvatski dužnosnik, zastupati i redovno primati plaću i to ne znati, a kamo li u uredu veleposlanstva imati bistu diktatora koji s njihovim poslom nema veze. 

Nedavnu posjetu predsjednika Srbije Vučića okarakterizirale su tri stvari i to: vidljiva neusklađenost su kreatora naše vanjske politike; otvaranje šansi za pronalazak posmrtnih ostataka nestalih i bezočno Vučićevo laganje novinarima. No ima i gore od toga, a to je preporuka novinarima da ga ne pitaju ono što očito zanima javnost. No, na sreću po interes javnosti u Vrginmostu valjda preporuka za novinare nije više vrijedila, pa je Novinar N1 televizije Elvir Mešanović moga inzistirati  na komentaru govora u Glini o Velikoj Srbiji.

Osim toga u našim medijima stvarana su prije posjeta, nekakva nerealna očekivanja u vezi isprike, tako da nije ni bilo potrebno voditi neki oblik specijalnog rata izvana, ako se zna koliki je dio takvih rabota upravo u neispunjenju očekivanja, što se za vrijeme rata npr. radilo s pumpanjima očekivanja i informacijama o razmjeni zarobljenih. Predsjednik  Vučić, dao je intervju na europskom portalu Politico i tu rekao nešto o svojim zabludama iz mladosti. To nije bilo namijenjeno nama, nego EU administraciji, kako bi dogradio svoje liderske kapacitete, a odmah se u Srbiji žalio na agresivnost hrvatskih novinara, rušeći 100 dnevno primirje,  koje je sam uspostavio, kako bi pokazao svoju moć

Veliki dio hrvatske javnosti najvjerojatnije frustrira, ta komunikacijska slabost da komuniciramo vrijednosti Domovinskog rata uz proboje u naš javni prostor dekontekstualiziranih i suprotnih informacija, ali i lakoća zaustavljanja novinara, interesa javnosti i javnog interesa pritom. Naše sposobnosti strateškog komuniciranja i javne diplomacije su slabašne. Dva su razloga za to, prvi je lakši, jer ne izgrađujemo takve komunikacijske sposobnosti, a drugi je vidljiv i u lakoj političkoj jednoglasnosti u konzularno-diplomatskom odabiru osoba.

Kako je vrijednost dugotrajnog poznavanja važnih osoba bitno, vidimo u nedavno u medijima objavljenoj činjenici po kojoj Krešimir Mahečić, opunomoćeni ministar u hrvatskom veleposlanstvu u Sloveniji, glavnom tajniku Hrvatskog šahovskog saveza, velemajstoru i hrvatskom reprezentativcu Alojziju Jankoviću, šalje prijeteće meilove u vezi registracije jednog kluba, a vezano za karijeru svoga sina. Mladi Janković usput isto nečiji sin,  iz obitelji prognanih iz Darde, otac mu je bio pripadnik elitne postrojbe 1gbr Tigrovi, je prijetnje prijavio policiji. E sad, u mnogim državnim sposobnostima smo oskudni, ali službenih automobila imamo i sa grijanim sjedalima i mitraljezima, ali niti jedan iz Ljubljane s diplomatom, koji nediplomatski prijeti poznanstvom s premijerom i s ministrom unutarnjih poslova, još nije stigao.

 

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

aleksandar vučić, hrvatska, srbija, darko marinac