Elizabeta Hrstić

PREPORUKA: Ne naginji se unutra: Suzana Matić i njene ukoričene eksplozije

Fantazija, mistika, snovitost i karmičnost, u Suzaninom umu su upravo jednostavni sastojci poput brašna, jaja i vode, koji zamućeni njenim perom, teže polaganom kvasanju u čitateljskoj percepciji.

FOTO: Ognjen Karabegović
Piše: Elizabeta Hrstić

Sve je počelo tako da je Suzanu Matić, po struci arhitekticu, a u duši oduvijek književnicu, spopao poriv da uobliči, ili kako sama kaže "ukoriči svoje eksplozije tijekom nekoliko godina" i tako se u izdanju Algoritma (2012.) pojavila njena prva knjiga p(r)oezije - "Samosanacije". Nakon toga više nije bilo zaustavljanja: uslijedile su još dvije knjige sličnog diskursa, a sada je pred nama i njena prva zbirka priča u izdanju Hena.com.

Naginjanje unutra postalo je neophodno kao potreba za zrakom ili vodom, a za ovu vrlo specifičnu književnicu inovativnog stila, bio je to i jedini način za katarzu nakon što je sve ono duboko u sebi sublimirano zaprijetilo kipljenjem. A kad se to unutranje i intimno izvrnulo na van i na nas čitatelje je sjelo hidrostatskim tlakom, poteklo i polagano osobađalo i nas same od vlastitih pustošećih demona.

Lančana je to reakcija u onim nekim nevidljivim zbivanjima u suodnosu književnika i čitatelja, a Suzana Matić nam u svojoj naslovnoj i jednoj od par najboljih priča kaže: "U mom se životu najviše događalo, kada se nije događalo ništa."

Zbirku čine tematski atraktivne, uzbudljive i nepredvidive priče, šireći se počesto u više rukavaca, koji se nakon lutanja vraćaju svojoj matičnoj pripovijednoj rijeci. Od naoko jako razlomljene strukture kockice se polagano slažu, no konačna slika nije mrtvi mozaik, već iskričavi kaleidoskop od riječi i emocija koji čitatelja izaziva da u vlastitoj kreaciji odgovara na neka važna pitanja.


****
''Prevodila sam bjesomučno. Naginjala se van, jer... nisam se usudila nagnuti se unutra. Ugrađivala u sebe tuđe riječi kao lažno sjećanje, trpala zamjenski materijal u šupljinu nastalu mojim oduzimanjem. Ali! Rupa u meni zvonila je i dalje nejasno duboka; nisam je uspjela zapuniti."
****
''Neki se bezdani naprosto ne daju zatrpati; šećemo njihovim rubom odvraćajući pogled; bacamo gluhe gomile dana u njih, a oni ječe sve glasnije. I onda vidimo da jedino što preostaje jest izokrenuti ih, izvrnuti se kroz sebe samog... kao rukavicu. I baciti si je u lice.
****
Jeku u sebi mogla sam nadglasati jedino svojim jezikom. Nagnula sam se unutra. Pišem.


Stil pisanja raznolik je od priče do priče. Od pitkijih, suvremeno urbanih, koje su ipak ispresijecane ne baš tipičnim digresijama ("Samo suptilno", "Zalogaji", "Ničeg novog pod suncem", "Normal ili Super"), preko gorkasto-toplih, začudnih, svevremenskih ("Jaje","Crta","Silber"), pa do onih koje zahtijevaju koncentriranijeg, profinjenije luđeg čitateljskog sladokusca ("Ne naginji se unutra", "Svojim rukama", "Jer ja to zaslužujem").

Proza Suzane Matić je komunikativna, ali istodobno i duboko intimistička. Ženski suptilna i nježna, a na "muški" način provokativna i oštroumna. Nipošto se stoga ne može zatvoriti u onu ladicu, u koju se najčešće trpa književnice suvremenog ispovijednog izričaja, u ladicu "ženskog pisma".

Fantazija, mistika, snovitost i karmičnost, u Suzaninom umu su upravo jednostavni sastojci poput brašna, jaja i vode, koji zamućeni njenim perom, teže polaganom kvasanju u čitateljskoj percepciji. Skupa ćemo taj kolač ispeći, tek na visokoj temperaturi.


Jer svaku natruhu fine ili ekspresivnije patetike prati u stopu i analitični intelekt, dok nježnost i toplina razbijaju sve ono što bi se moglo doimati kao feministički orijentirana proza. Prepune likova koji su satkani od tuge, unutarnjih "iščašenja", oporosti, često na rubovima suza ili ludila, priče slave oslobađanja duše ili oslobađanja od okova, no nikad ne etiketiraju po ključu spolne isključivosti. Suzanina žena je jaka u svojoj slabosti, ili se raspukne u snazi, no ni muški likovi nisu bitno drugačiji, a jedna od najtoplijih, najdirljivijih priča napisana je majstorski upravo iz vizure muškog lika. ("Sve je to, mislim, život").

Potpuno originalan diskurs Suzane Matić začudno spaja značajke suvremene proze koju ovdje čine tok svijesti, osebujna i dosjetljiva simbolika, alegorije, ponekad i elementi otuđenosti, apsurda, ili bizarnosti, te na drugoj strani - elemente tradicionalnijeg stila koji teži pouci, etičnosti, socijalnoj angažiranosti, a krase ga blagost, toplina, nostalgija, ljepota pripadnosti i međuljudske bliskosti.



Fantazija, mistika, snovitost i karmičnost, u Suzaninom umu su upravo jednostavni sastojci poput brašna, jaja i vode, koji zamućeni njenim perom, teže polaganom kvasanju u čitateljskoj percepciji. Skupa ćemo taj kolač ispeći, tek na visokoj temperaturi.

Ovu sam književnicu najprije upoznala i zavoljela kroz njenu "prezasićenu" poeziju. Posred srca me dotaknuo taj eruptirani "višak riječi", ta neka specifična neobaroknost koja kipućim emocijama ruši opće pojmove stiha i na knap staje u poetski zadane gabarite.

Prije čitanja ove proze, pomalo strepeći sam se upitala: hoće li je ovaj književni oblik ukrotiti? Hoće li se te priče stopiti s udobnošću naslonjača u kojem ih se čita, i u udobnom komotnom T-shirtu? I hvala bogu, nije bilo tako.




Nakon pročitane "Ne naginji se unutra" ponovo je tu satisfakcija rastegnutih rubova, skoro do pucanja, kako i treba. Jedanput kad popucaju, nema druge, Suzanu Matić će katapultirati u romanopisce. Jer u svakoj priči je puno ciglica za potencijalno zidanje romana i puno smjerova kojim bi on mogao krenuti.

A već i ovakva njena forma evocira u svom vrlo filmičnom sadržaju mnoge "male", a upečatljivo "svoje" junake i antijunake, poput onih iz najboljih filmova nezavisne europske kinematografije.

Pomalo je Jarmuschovska ta tako obična, a tako zgusnuta zbilja u kojoj se može staviti znak jednakosti između izazova tik and provalijom i onoga nadomak samoga sebe.

****
''Kad pišeš o sebi zaborav je unaprijed izgubio i nema takve noći velike odluke koja bi mogla poništiti sve tvoje ispisane redove. Svaki prag koji si odbrojio makar u snu, zabilježen je negdje. Odzvanjaju zasebno; jedna priča utihne - druga preuzima sjećanje. Ali, u slici mog krajolika, sve su tu, neizbrisane.''
****
''Jučer, snijeg je napokon okopnio, a ja sam naizmjenično hodala jednom, pa drugom šinom svoje uobičajene dionice, raširenih ruku. Nisam brojala pragove, znam napamet koliko ih ima. Kraj mene je projurio vlak.''
****
''Treba mi nova pruga. Ne kao Karenjinoj. Kao vlaku.''

 



Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

poezija, knjige, elizabeta hrstić, ne naginji se unutra, suzana matić