Elizabeta Hrstić

KAZALIŠTE: Popovski oživljava Shakespeara - Rikard III u potocima krvi u Gavelli

Popovskog uvijek najviše zanima ono nešto "iza zavjese".

Piše: Elizabeta Hrstić

Rikard treći, najozloglašeniji je Shakespearov lik. Ubojica bez truna savjesti? Ili možda tužni antijunak kojem je sudbina dala loše karte u ruke? Aleksandru Popovskom, redatelju ove najnovije predstave u kazalištu Gavella, možda u fokusu pažnje i nije gradiranje zla u osobnosti tog nahočeta života. Nije pretjerano naglasak niti na poveznici s modernim svijetom politike i ratova, jer ionako, kako tvrdi, bilo u ratnoj ili mirnodopskoj svakodnevnici, vrlo lako svi prepoznajemo šekspirijanske "veličine", a fluidna je i poveznica sa svim filmskim i serijskih hitovima u kojima je riječ o krvavim ratovima, borbama za vlast i prijestolje, fatalnim ljubavima i preljubima intrigama, prevarama te ubojstvima s predumišljajem.

Popovskog uvijek najviše zanima ono nešto "iza zavjese". Prije točno deset godina (31.12.2007.) pisala sam osvrt na jednu od Gavellinih najpamtljivijih uspješnica, tada premijeru "San ivanjske noći" koju je režirao isti redatelj. I tada ga je snažno zanimao odnos sna i stvarnosti, kamo odlaze duhovi i znamo li zasigurno - jesmo li budni ili ipak sanjamo.

Povijest se vrti u krugu i ponavlja. Inteligentni i slatkorječivi spretni manipulatori koji su sanjajući o vlasti i tronu spremni skoro na sve (neki i na sve) jednako su šekspirijanski i u današnje vrijeme.



Za razliku od poetične "San ivanjske noći", Rikard III je mučna povijesna drama. No Popovskog i ovdje najviše zanima kako taj ubojica spava. I ideja kozmičke pravde. Svojevrsni strašni sud u tom ubojici uspavane ili čak eutanazirane savjesti, probudit će sve podivljale demone i presuda zlu će doći iz istog sjemena: iznutra. Kroz san.

Redatelj ovdje potpisuje i scenografiju, a nebrojeno puta dokazao je da uz minimalne rekvizite umije iznjedriti kazališnu čaroliju. Njegova tajna je u poticanju glumaca da u samima sebi stvaraju čaroliju, da se kao nekim vremeplovom katapultiraju u šekspirijanski svijet i postaju nedjeljiv njegov dio. I tada je od minornog značenja i maska i teška šminka ili kičasta raskoš odjeće.

Gavella i inače ima ekipu sjajnih kostimografa koji razumiju i iščitavaju drame i nenametljivo koriste maštu slijedeći režijske naume. Za Popovskog su ključni glumci, baratanje simbolikom predmeta i boja, igre s osvjetljenjem, sjenom i mrakom, a ovo kazalište ima i prave majstore svjetla.


Popovskog i ovdje najviše zanima kako taj ubojica spava. I ideja kozmičke pravde. Svojevrsni strašni sud u tom ubojici uspavane ili čak eutanazirane savjesti, probudit će sve podivljale demone i presuda zlu će doći iz istog sjemena: iznutra. Kroz san.


Glazba je druga bitna stavka njegovih predstava. Uvijek maestralan kompozitor Marjan Nećak kaže da ga od samih početaka najviše zanima glazbeno kazalište u kojem su dramski tekst i glazba potpuno ravnopravni. I doista, u svakoj predstavi za koju je pisao glazbu, osjeti se da tijesno i sugestivno prati režiju i snažno utječe na gledateljevu percepciju scenskih zbivanja. Slobodno se može reći da uz Popovskog ovdje i Marjan Nećak aktivno sudjeluje u režiji. Glazba je suvremenog izričaja, ali s mnoštvom etno utjecaja, posebice istoka, s mnogo dinamike, iznenađujućih efekata. Minimalizam prapočela i raskoš harmonija se stapaju, uzbudljiva je i sjetna, jezovita i snovita.

Novi prijevod ove Šekspirove drame napravio je Andy Jelčić. Bitno ga je skratio, ne napadno osuvremenio, što je i dobro. No i opet je problem kako prikazati ili barem pratiti nit mnoštva ratnih zbivanja te brojne kompleksne odnose među kraljevskim lozama koje su bitne za kontinuitet radnje, no scenski manje bitne. Zato ću kao možda jedinu zamjerku predstavi navesti ne baš najsretnije rješenje tog problema: zbivanja na pozornici gledamo kroz jedva vidljivu koprenu koja služi i kao zaslon na kojemu se između ili usred zbivanja na pozornici projiciraju didaskalije, što odvlači pažnju, unosi nešto dodatne šizofrenosti u sasvim dinamičnu radnju. Možda ne efektniji, ali praktičniji i samozatajniji bi bio neki narator iz sjene, s pripovjedačkim glasom poput duha kojeg donosi vjetar...

 

Ni svi ti likovi oko kralja nisu nikakva oličenja dobrote. Okolnosti vitlaju njihovom karakternošću, a svi su slabi i ranjivi, potkupljivi i osvetoljubivi, ponekad spremni na sve. Njihove "sakatosti" su ustvari nevidljive, a Rikard je taj koji preuzima i ujedinjuje i zla svih ostalih uz ono svoje zlo, prividno najgrotesknije od svih. Sve do klimaksa u snu.


Jedan od prvaka naše kazališne scene, Ozren Grabarić, dobro je već znano, uvijek je na neki način rezerviran za uloge slojevitih kompleksnih (anti)junaka. Latinska poslovica kaže: "čuvaj se obilježenih" prvo je što mi je palo napamet kad sam vidjela "udešenog" Grabarića kao kralja Rikarda. To je kralj kojeg je priroda, odnosno Bog, obilježio nakaznošću, a on mu sve vraća osvećujući se drugima oko sebe, svu moć i blagodati koje smatra da zaslužuje pokušava pridobiti sam, prkoseći nepravednom Bogu. Naglasak u nakaznosti u ovom utjelovljenju Rikarda je na njegovom hodu. Grabarić ne mora forsirati šepanje, jednostavno mu jedna cipela ima puno povišeniji potplat pa drugačije ni ne može hodati... sve je to još pojačano učestalim uspinjanjem i silaskom niz stube. Lice mu je iskrivljeno, zamuckuje, ceri se. Negativnu tjelesnu ekspresiju kontrastira oružjem kojim pridobiva suučesnike i sućut: mekoćom i milozvučjem govora. Vrlo je sugestivan u obraćanju publici i naravno da smo od početka spremni na manipulaciju suosjećanjem i tog serijskog ubojicu počinjemo gledati kao marionetu zle sudbine.



Ogromna težina predstave je na Ozrenu Grabariću. Na ostatku ansambla je da ga uigrano prate, ne prenametljivo, osim u pojedinim ključnim scenama s likovima koji mu se pokušavaju suprotstaviti.

Ni svi ti likovi oko kralja nisu nikakva oličenja dobrote. Okolnosti vitlaju njihovom karakternošću, a svi su slabi i ranjivi, potkupljivi i osvetoljubivi, ponekad spremni na sve. Njihove "sakatosti" su ustvari nevidljive, a Rikard je taj koji preuzima i ujedinjuje i zla svih ostalih uz ono svoje zlo, prividno najgrotesknije od svih. Sve do klimaksa u snu.



Povijest se vrti u krugu i ponavlja. Inteligentni i slatkorječivi spretni manipulatori koji su sanjajući o vlasti i tronu spremni skoro na sve (neki i na sve) jednako su šekspirijanski i u današnje vrijeme. Tko zna kako i dan danas takvi uspiju naći saveznika koji će im slijepo vjerovati iako zna da se netom prije riješio svih koji su mu smetali i kako se ne zapita: pa zar isti okrutni recept neće primjeniti i na njega? Ili kako pokvarenjaci premazani svim mastima i danas uspijevaju zavesti sve te brojne lijepe i pametne lady Anne i uspijevaju im usključati krv u tijelima, pa makar su potpuno svjesne tragova još neskorene nevine krvi njihovih supruga ili suparnika na rukavima tih zlokobnih osvajača. Ili možda ipak zlo u nekome privlači potencijal zla u drugome?

Lady Anu (uvjerljiva Martina Čvek) Rikard osvaja nasilno i grubo, dominacijom snage i moći i čini se da Ana upravo tome podliježe puno više nego sto ju uspijeva uvjeriti riječima. U upečatljivoj sceni na grobu, Ana je svjesna da se predaje demonu.





Najmoćnije odglumljena scena u predstavi je - snažan i prepun zanimljivih obrata, dijalog između kralja Rikarda i kraljice Elizabete, scena u kojoj Rikard (nakon sto se riješio Ane) od nje traži nećakinju, mladu Elizabetu za ženu, kao jedini izlaz i spas. Kraljica koju maestralno igra Dijana Vidušin, snažno se pokušava oduprijeti tom suludom naumu. Scena dramaturški savršeno izbrušena (Dubravko Mihanović) i vrlo dinamično i potresno režirana.






Krv na pozornici teče u potocima, kao u nekoj Kurosawinoj ekranizaciji Shakespearea, a i pojedini glumci citate vuku iz filmova

Naravno, finale s Rikardovim sablasnim snom je režijski kao i scenografski najupečatljivije. Noć prije nego Richmond napada Englesku, dolazi do totalnog obrata u Rikardovom snu: duhovi svih ubijenih progone ga i proriču mu sutrašnju smrt. Scenografija je u ovoj sceni izvrsna: od video zida sa simbolikom strašnog suda i kozmičke pravde čija moć je apsolut, do posuda s krvlju koja se slijeva u potocima i sve preplavljuje. Od izranjanja duhova svih pobijenih žrtava do stravične palete emocija užasa na Rikardovom licu i neljudski iščašenim kretnjama i trzajima... scena u kojoj Grabarić po tko zna koji put pokazuje zanatski perfekcionizam scenskog pokreta i svu raskoš emotivnih stanja. Čitav taj dugački prizor sna moćno je alegoričan i povijesno zloslutan, a već spomenuta glazba Marjana Nećaka ovdje doista dominira i u gledateljima izaziva jezu i prikovanost.



I ponovno, kao i na kraju svih bardovih djela, pozornicom šeću duhovi. Duhovi onih koji svoju zlu krv premiještaju iz krvavog stoljeća u krvavo stoljeće, zatim duhovi savjesti i mirnog sna koji možda zauzimaju vrhove pozornice i njima lete i nakon što se zavjesa spusti.

Godina završava ovom uspješnom premijerom Shakespearove drame, no i u sljedećoj godini iste kazališne sezone uslijedit će čak dvije premijere Shakespearovih komada: Tit Andronik i Kralj Lear. Čini se da u Zagrebu bard ulazi u modu, a ukoliko gradski oci udovolje zanimljivom prijedlogu Aleksandra Popovskog, i u Zagrebu bi mogao zaživjeti Shakespeareov festival, kakvi već postoje u Europi. Bila bi to lijepa i atraktivna turistička ljetna atrakcija, a koja bi se mogla proširiti i u puno značajniju umjetničku kreaciju i možda omogućiti zanimljive svjetske kazališne suradnje.