Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Hoćemo li konačno postići mir i uživati ga, kako Kant poručuje, kao najveće političko dobro?

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Čovječanstvo je zakoračilo u 2018. godinu. Pitanje je hoće li nova godina donijeti ono nešto novo poput novog početka, novog zaokreta ili možda povratak na početak shvaćen kao progresivno vraćanje ideji čovječanstva. Ili će možda 2018. godina nastaviti dosadašnji kontinuitet  rastuće atomske prijetnje, sveopće devastacije prirode kao staništa i pozornice života. Hoćemo li konačno postići svjetski mir i uživati ga, kako Kant poručuje, kao najveće političko dobro? Pitanja su to koja se tiču same biti života, opstanka čovječanstva u turbulentnim vremenima. Stoga je namjera ovog teksta razmotriti jednu etiku političke odgovornosti, etiku koja nalaže da života mora biti.

U vremenima kada počinitelj, djelo i učinak nisu više identični potrebna nam je nova etika odgovornosti.

Sva dosadašnja etika bila je antropocentrična. Ona je to mogla i biti, jer etičke kategorije dobrog i lošeg nisu bile (i one to nisu niti mogle biti) predmetom dalekog planiranja. Zbivanje života dosada bilo je prepušteno evoluciji čije se dobro ili loše djelovanje događa na mikroskopskoj razini, pa su i loše posljedice zanemarive i ne dovode u opasnost život kao takav. Međutim, u modernim vremenima evoluciju je zamijenila revolucija, a tu posebno mislim na tehnološke revolucije koje, za razliku od evolucije, djeluju na makro razinama, s posljedicama za budućnost i život kao takav. Sažimljujući milijune godina evolucije u tek jedan vremenski odsječak i djelujući na sveukupno zbivanje života, etičko pitanje dobrog ili lošeg zadobiva sasvim jednu novu dimenziju. Stoga nam Kantova dobrosusjedska etika onog sada više ne može biti regulativnim principom. Njezini propisi pravednosti, milosrđa i poštenja, dakako, još uvijek vrijede kao imperativ u intimnoj sferi neposrednog djelovanja i ophođenja. Međutim, u vremenima kada počinitelj, djelo i učinak nisu više identični potrebna nam je nova etika odgovornosti.

U kontekstu rastućih prijetnji rata, narušavanjem svjetskog mira, atomskim naoružavanjem i beskrupuloznom eksploatacijom prirode sam život, pa i u svojoj intimnoj dimenziji etičke pravednosti, milosrđa i poštenja, biva doveden pod pitanje opstanka. Samim time u središte etičke odgovornosti dolazi ontološka odgovornost za ideju čovjeka. Kategorički imperativ koji pobliže odgovara novom ljudskom djelovanju na makro razini glasio bi: „Djeluj tako da učinci tvojeg djelovanja ne budu razorni za buduću mogućnost života (...) Ne dovodi u opasnost uvjete za neograničeno opstojanje čovječanstva na zemlji“ (Jonas, 1990:28). To znači da sadašnji ljudi nisu odgovorni budućim ljudima (oni su odgovorni na ontičkoj razini), nego ideji čovječanstva uopće (ontološka razina). Odnosno, obaveza u djelovanju sadašnjih treba biti takva da očuva mogućnost otjelotvorenja te prisutne ideje čovjeka u budućnosti.

Pitanje koje se postavlja je na koga spada ovaj novi etički imperativ, obaveza da čovječanstva bude? Odgovornost je na istom subjektu koji je danas odgovoran za ratove, nemire i naoružavanje – na državniku. Novi uvjeti ljudskog djelovanja zahtijevaju i promijenjeno shvaćanje državnika, odnosno novu ideju državnika čija se odgovornost može sažeti u tri pojma: totalnost, kontinuitet i budućnost. Nova ideja državnika tako je analogna staroj ideji roditelja. Pojmom totalnosti odgovornosti smatra se kako je državnik odgovoran za totalni bitak objekata, od njegove proste egzistencije pa do najviših interesa, interesa koje čovjeka čine čovjekom, pobuđuju njegovo osjećanje ljudskosti. Ovo upravo odgovara Aristotelovom shvaćanju esencije države: „ona je dozvana u život kako bi bio moguć ljudski život i da dalje postoji kako bi bio moguć dobar život“. Tako skrb za najprije životom, a zatim dobrim životom treba biti briga pravog državnika. Spomenuli smo i pojam kontinuiteta, a koji logički slijedi iz totalne prirode odgovornosti. Kontinuitet treba osigurati budućnost, stoga državnik u svojem djelovanju mora usmjeriti pitanja prema budućnosti: „Što će biti poslije“ i „Kamo ova odluka može dovesti“, ali istovremeno mora voditi računa o tome što se događalo prije, jer politička briga treba biti smisaoni nastavak, a ne novi apovijesni početak. Naposljetku spomenuli smo i pojam budućnosti. Budućnost je ovdje državnička obaveza da svojim svjesnim djelovanjem ne učini ništa što bi omelo nastanak budućeg života (očuvanje kontinuiteta života). Upravo u dimenziji budućnosti državnik treba biti najviše posvećen očuvanju ideje čovjeka i očuvanju mogućnosti za otjelotvorenje te ideje u budućnosti.

A upravo ono što je danas možda najviše na kocki je budućnost. Budućnost shvaćena kao budućnost čovjeka, kao budućnost zajedničkog bića (čovječanstva). Nitko nema etičko, a niti političko pravo kao ulog staviti budućnost čovječanstva i to se ne može opravdati niti apstraktnim većim dobrom niti pretežitim ekonomskim interesom. Danas možda više nego ikada prije mora postojati obaveza da čovječanstva bude, a izvršenje te državničke i političke obaveze moguće je samo u odsustvu atomske i ratne napetosti, te nedestruktivnog tehnološkog odnošenja spram prirode. Politička etika odgovornosti uključuje tu odgovornost za sadašnjeg čovjeka i  njegovo stanište, ali i za očuvanje života i staništa i za buduće generacije.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.  

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

budućnost čovječanstva, čovječanstvo, etika, politika, maroje višić