Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Tko kaže da nismo socijalna država barem po pitanju zdravstva?

Platiti skupi lijek u eksperimentalnoj fazi nije samo čin socijalne osjetljivosti države, već i bezrezervni altruizam ionako odveć prezadužene države sa zdravstvenim sustavom...

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Novi izazov ne samo medicini nego i zdravstvenoj politici u narednim godinama bit će „nove egzotične“ bolesti. Bolesti koje medicina tek otkriva i s kojima šira javnost biva upoznata posredstvom medija onda kada pojedinačni slučajevi traže pomoć države i javnosti. Terapija za bolesti kojima se zna naziv, ali ne i uzrok često je tek u inicijalnoj fazi eksperimentiranja i kliničkog ispitivanja. Jedna takva „egzotična“ terapija kadšto košta i nekoliko stotina tisuća kuna i to samo za jedan ciklus. Rezultati, naravno, nisu zajamčeni.

Hrvatska nažalost nije iznimka i posljednjih mjeseci svjedočili smo nekolicini slučajeva kojima je bila potrebna skupa i inovativna terapija s neizvjesnim ishodom. Dakako, takve teme u medijima prođu tek uzgred, jer je javnost stekla imunitet na bolesti, pa čak donekle i na oboljelu djecu. Prisjetimo se samo koliko je posljednjih godina bilo humanitarnih akcija prikupljanja novca za skupe operacije u inozemstvu ili lijekove. Previše. U medijima su zastupljene one teme koje pobuđuju nacionalni duh, a tek na marginama može se pročitati kako je Ministarstvo zdravstva odobrilo stavljanje skupog lijeka na listu HZZO-a. Međutim, to nije marginalna vijest, nego događaj koji svjedoči ne samo socijalnoj već i altruistički socijalnoj državi. Jer platiti skupi lijek u eksperimentalnoj fazi nije samo čin socijalne osjetljivosti države, već i bezrezervni altruizam ionako odveć prezadužene države sa zdravstvenim sustavom kojeg na životu još jedino održava altruizam medicinskog osoblja i socijalna politika Ministarstva zdravstva. Ovo su hvalevrijedne vijesti.

Tek na marginama može se pročitati kako je Ministarstvo zdravstva odobrilo stavljanje skupog lijeka na listu HZZO-a. Međutim, to nije marginalna vijest, nego događaj koji svjedoči ne samo socijalnoj već i altruistički socijalnoj državi.

Način na koji je zdravstvena politika rješavala ovakve slučajeve bio je stihijski. No to nije ništa loše, jer bolest ne može predvidjeti čak niti strateška aktivnost kakva je politika. Stoga ono što se može raditi i što se je do sada radilo jest odlučivati od slučaja do slučaja. Politici kao djelatnosti pomnog planiranja potrebna je određena stabilnost i predvidljivost ukalkulirana u ono što se zove državni proračun. Stoga će dugoročno biti potrebno donijeti svojevrsnu strategiju ne samo uređenja i načina funkcioniranja javnog zdravstva, nego i načina odnošenja i odlučivanja u slučajevima „novih i egzotičnih“ bolesti. Takva jedna sveobuhvatna reforma uključivala bi najprije izbor modela javnog zdravstva, jer trenutnim modelom ne mogu se financirati potrošni medicinski materijali, a pogotovo ne skupi inovativni lijekovi. Drugačiji model javnog zdravstva zahtijevao bi i drugačiju ekonomsku situaciju građana pa se sve vrti u začaranom krugu. Možda nije potrebno u cijelosti liberalizirati (amerikanizirati) dosadašnji model zdravstva, jer ono ipak spada u socijalnu europsku stečevinu. Ipak ovaj čvor je zamršen, pa ga u ovoj kolumni valja ostaviti po strani i vratiti se temi.

Ključno pitanje ove teme je kako reći ne, odnosno prema kojim kriterijima država može odbiti zahtjev za skupim lijekom i tako uskratiti potrebnu pomoć? Početak političke strategije prema novim bolestima je osnivanje Fonda za inovativne lijekove. Fond bi prikupljao donacije privatnih osoba, pravnih osoba i humanitarnih akcija. Ovo rješenje ne odgovara roditeljima oboljele djece okupljenih u razne udruge i građanske inicijative. Oni bi htjeli garanciju države na način da će liječenje i lijekove financirati HZZO. Nažalost to tako po ovom pitanju ne može funkcionirati. Roditeljska ljubav ne poznaje granice i svaki roditelj čitavom energijom svog bića želi produžiti život svom djetetu. Može se dogoditi da država plaćajući skupe lijekove u eksperimentalnoj fazi zapravo kupuje nadu, a ne izlječenje. Država, stoga, mora osmisliti kriterije odobravanja i odbijanja zahtjeva. Jedan od kriterija može biti i klinička dokazanost lijeka tijekom petogodišnjeg razdoblja. Naravno, oboljeli možda nemaju toliko vremena. Isto tako postavlja se pitanje o opravdanosti skupe i nedokazane terapije koja samo odgađa neminovno. Značajna su to pitanja koja je ovdje moguće samo naznačiti bez pretendiranja na njihov odgovor.

Sjetno se tek u pamćenje mogu prizvati pred-etička vremena kada je znanosti bilo dozvoljeno eksperimentirati na osobama uz njihovu privolu, a u plemenite svrhe održanja života i napretka znanosti i čovječanstva. To je, dakako, povlačilo etičke kontroverze. Danas, u etičkim vremenima znanosti u funkciji kapitala i dalje se eksperimentira na osobama, samo ovaj put nije dovoljna suglasnost već i dublji džep. Sjećam se slučaja prije nekoliko godina kada se javnost protivila liječničkoj praksi propisivanja „nepoznatih“ lijekova. Danas jedan dio javnosti srčano želi takve „nepoznate“ lijekove, samo što ovaj put lijekovi ne dolaze besplatno. Paradoksi su to koje sadrži ideja o građanskom odlučivanju o stvarima koje zahtijevaju ekspertna znanja.

 

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ZDRAVSTVO, MAROJE VIŠIĆ, MEDICINA, LJEKOVI