Komentari

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Hrvatskoj nedostaje robovske radne snage

Naravno da su mnoga hrvatska poduzeća propala, jer novopečeni kapitalisti nisu imali znanja i iskustva o rukovođenju poduzećem osim primitivne pohlepe za bogaćenjem, a na štetu poduzeća i radnih mjesta.

Piše: Maroje Višić

Tema jučerašnje emisije „Otvoreno“ bila je nedostatak radne snage. Gosti emisije bili su predstavnici kapitala, sindikalist i sveprisutni profesor Ekonomskog fakulteta. Zastupani stavovi proizlaze, naravno, iz pozicija koje ovi gosti zauzimaju unutar radnog procesa i društva. Predstavnici kapitala očekuju empatiju, jer im „mali“ profit i konkurencija na svjetskom tržištu ne dozvoljavaju povećanje nadnica radnicima.


Jedini sindikalist ogorčen nepravdom i nehumanošću hrvatskog modela „socijalnog kapitalizma“ vidno uzrujan optužuje kapitaliste za eksploataciju radnika. Na kraju sveučilišni profesor ekonomskim terminima zamaskira očiglednu eksploataciju i otuđeni rad. Treba istaknuti kako kada je riječ o radu i niskim plaćama nitko nikada ne spominje Marxovu kritiku kapitalizma, a niti iz te pozicije izvodi kritičku analizu. Takvo jedno izostavljanje nije i ne smije biti slučajno, jer sadašnje stanje kapitalizma u Hrvatskoj pobliže odgovara stanju kapitalizma 19. stoljeća kojeg je Marx akribijski opisao u tri toma „Kapitala“. Marx je opisao kako radni dan traje 16 sati za nadnicu taman dostatnu da čovjek nadoknadi izgubljenu snagu kako bi sutra iznova mogao uložiti isti rad. Stambeni i životni uvjeti ondašnjih radnika bili su, također, životinjski. Prehranjivali su se najlošijom hranom i živjeli su u neadekvatnim (što je blagi izraz) životnim uvjetima. Ako bi kapitalist otpustio tvorničkog radnika ovaj gotovo sigurno ne bi pronašao novo zaposlenje. Uvjeren sam da u Marxovom opisu svatko može prepoznati današnjeg hrvatskog radnika. I dok se u gotovo svakom kutku Europe Marxova teorija ponovno intenzivno razmatra kod nas se o tome šuti i uporno se forsiraju pojmovi liberalne ekonomije i statističkog inženjeringa koji ne rezoniraju s hrvatskim „socijalnim kapitalizmom“.

Kapitalistička klasa u Hrvatskoj nastala je privatizacijom državnih poduzeća i tvornica. Tako su pojedinci preko noći i bez kune vlastitih ulaganja postali kapitalistima.

„Socijalni kapitalizam“ s grubom i besramnom eksploatacijom mogao je u Hrvatskoj divljati sve do otvaranja europskog tržišta koje je sa sobom povuklo mobilnu radnu snagu. Turistički sektor u kojem se okreću veliki novci mogao je godinama eksploatirati domaće stanovništvo plaćajući im minimalac, bez prekovremenih sati koji u turizmu nisu iznimka već pravilo i smještajući četvoricu radnika u garaže za koje im je poslodavac naplaćivao najamninu. Slično je i s ostalim sektorima. Hrvatski kapitalizam razlikuje se i po nastanku kapitalističke klase. Kapitalistička klasa u Europi razvila se iz srednjih poduzetnika, obrtnika i trgovaca koji su ostvareni višak vrijednosti iznova investirali i tako rasli. Kapitalistička klasa u Hrvatskoj nastala je privatizacijom državnih poduzeća i tvornica. Tako su pojedinci preko noći i bez kune vlastitih ulaganja postali kapitalistima. Naravno da su mnoga hrvatska poduzeća propala, jer novopečeni kapitalisti nisu imali znanja i iskustva o rukovođenju poduzećem osim primitivne pohlepe za bogaćenjem, a na štetu poduzeća i radnih mjesta.

Ali nije sva odgovornost na kapitalistima. Kao kapitalisti oni se konstituiraju u odnosu na radničku klasu koja trpeći nehumane uvjete stvara profit, oplođuje kapital i omogućuje im život u izobilju. U hrvatskog radnika ne postoji svijest o eksploataciji, o njihovom jadnom položaju i životinjskim uvjetima. Ne postoji niti svijest o njihovoj brojčanoj prednosti nad kapitalistima. U hrvatskog radnika duboko u svijesti urezano je: „Šuti, trpi i radi, jer uvijek može biti gore“. Može li biti gore od otpuštenih radnika koji preživljavaju skupljajući boce? Teorija bi rekla ne može, ali hrvatska praksa pokazuje kako niti takvo srozavanje ne budi svijest o neodrživosti postojećeg. Kada bi svi radnici u svim industrijama bili solidarni i jedan dan ne došli na posao za kapitaliste bi to značilo ogromne gubitke. Možda bi onda, kada bi im se dirnulo u najsvetiju stvar – novac, porazmislili o povećanju mizernih plaća. No to se neće dogoditi, jer čak i od života skupljanja boca može biti gore. Hrvatski radnik odabire lakši put i odlazi raditi za inozemne kapitaliste. Oni preostali šute, rade prekovremeno, rade nedjeljom, odlaze u crkvu moleći se bogu da ne bude gore. No i molitva je izlišna jer im je bog već odavno poručio da je ovaj život dolina suza i da nagrada tek slijedi kada preminu iznemogli od rada.

Za kraj iznijet ću statistički podatak o tome da je prosječna plaća u tekstilnoj industriji i velikim trgovačkim lancima 3400kn. Ne znam za što je ta plaća dovoljna, pa sam se konzultirao s Marxom koji kaže: „… dolazi do rezultata da se čovjek (radnik) osjeća samodjelatan samo u svojim životinjskim funkcijama, u jelu, piću i rađanju, najviše još u stanu, nakitu, itd., a u svojim ljudskim funkcijama osjeća se samo kao životinja. Životinjsko postaje ljudsko, a ljudsko postaje životinjsko“ (Marx, 1985:249).


* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Maroje Višić, SINDIKATI, HRVATSKA, RADNICI, ZAPOSLENOST, KAPITAL, RAD