Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Koliko ćemo se još sjećati i koliko ćemo još živjeti komemoracije?

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Proteklih tjedan dana medijski prostor, a posebno prostor javne televizije, zatrpan je sadržajem o ratu, zločinima, masovnim grobnicama, neosuđenim krivcima itd. Izgleda da toj medijskoj indoktrinaciji sitnim nacionalizmom nema kraja. Ako središnja tema nije Agrokor onda je to Vukovar i njemu slična mjesta. Prošlo je nešto više od dvadesetak godina od okončanja rata i netko bi pomislio kako je došlo do smjene generacija i to generacije koja nije opterećena ratom, generacije koja teži politikama pomirenja i suživota. Međutim, duhovi prošlosti još uvijek nas „progone“ kroz zaposjedanje medijskog prostora. Mediji su u neprestanoj potrazi za metuzalemima rata. Neumorno pronalaze „nove“ svjedoke i „nove“ kazivače koji do najsitnijih i najstrašnijih detalja javnosti prepričavaju strahote rata i stradanja. Tako se posredstvom medija televizije susrećemo s majkama, suprugama i članovima obitelji koji još uvijek tragaju za izgubljenim srodnicima, susrećemo se i sa ženama koje su grupno silovali. Mediji prikazuju slike onih koji su ubijeni vatrenim ili hladnim oružjem. Stvoren je cijeli jedan medijsko-politički spektakl koji želi pobuditi nacionalistički osjećaj u ratnim generacijama, a poslijeratne generacije nastoji se indoktrinirati sitnim nacionalističkim osjećanjem mržnje i netrpeljivosti.

Je li javna televizija u službi javnosti ili je u službi politike stvaranja ozračja jednog sitnog nacionalizma?

Osnovno načelo ozbiljnog novinarstva je ne prikazivati uznemirujuće sadržaje. I to iz dva razloga: prvo, zbog poštovanja žrtve i drugo, zbog neuznemiravanja medijske publike izlaganjem uznemirujućem sadržaju. Za razliku od komercijalnih medijskih servisa koji podižu gledanost i publiku privlače senzacionalizmom za očekivati je od javnog televizijskog servisa da će se pridržavati etičkog kodeksa novinarske profesije i to zato jer poštuje žrtve i svoju publiku. Međutim, događa se upravo suprotno, pa je stoga i pitanje koje se nameće je li javna televizija u službi javnosti ili je u službi politike stvaranja ozračja jednog sitnog nacionalizma?

Nadalje, postavlja se pitanje što je sa sekundarnom viktimizacijom? Sekundarna viktimizacija je načelo koje nalaže da se žrtvu nekog zlodjela neće dva puta dovoditi u stanje ponovnog proživljavanja traumatične situacije. Ovo sekundarno proživljavanje najčešće se događa kada žrtva mora svjedočiti na sudu ili govoriti o tome u medijima. Ako već mediji krše etičko načelo sekundarne viktimizacije, a što je onda sa žrtvama? Izgleda da žene „bez problema“ medijima pričaju o grupnim silovanjima, o sinovima i supruzima pogubljenim na kućnom pragu pred njihovim očima i slično. Iz tog primjera slijedi da je sekundarna viktimizacija još jedno u nizu ispraznih načela, pa je kao takvo treba ukloniti iz etičkih kodeksa i psihologijske znanosti. Jer očigledno prepričavanje u tančine doživljenih strahota u žrtvama ne probuđuje osjećaj ponovnog proživljavanja doživljene traume. Izgleda da u čovjeku postoji jedan pervertirani auto-mazohistički poriv neprestanog vraćanja doživljenoj traumi.

Opterećivanje bremenom rata i sitnog nacionalizma događa se spregom politike i medija

No čini se da takav jedan pervertirani poriv postoji u našoj naciji općenito. Foucault je rekao kako je latentna želja sifiličara zaraziti čitavo čovječanstvo sifilisom, premda sifiličar propovijeda zaštitu prilikom seksualnih odnosa. Onda je očigledno latentna želja ratnih generacija opteretiti ratom post-ratnu generaciju pri tome propovijedajući kako je dosta bilo ratovanja. To opterećivanje bremenom rata i sitnog nacionalizma događa se spregom politike i medija.

Neizostavno je ovdje spomenuti i kulturu komemoriranja. Svaki dan podigne se nova spomen ploča na nekom znanom i manje znanom mjestu. Koliko je u posljednje vrijeme tih ploča podignuto moglo bi se reći kako je cijela Hrvatska jedna „velika masovna grobnica“. Za sve koji su bili primorani odseliti Hrvatska to za sada jest u prenesenom značenju. No u doglednoj budućnosti obzirom na starost stanovništva, nizak natalitet i ekonomsku situaciju Hrvatska bi u doslovnom smislu mogla postati nekropola. No da se vratim kulturi komemoriranja. Živimo od obljetnice do spomenice, od sinjske alke do nogometne utakmice. Prisjećamo se „slavnih“ žrtvi, herojskih gradova i još „slavnijih“ pobjeda. Riječju živimo život komemoriranja. Ono na što život neprestanog komemoriranja nailazi i što ga određuje je grob. Ta društvena svijest opterećena grobom, osim svakidašnjim komemoriranjem, prisutna je i u himni „Lijepa naša“. Čak i u himni život nailazi na grob u istoj strofi: „Dok mu mrtve grobak krije, dok mu živo srce bije!“

Ali život želi samo jedno, a to je ništa drugo doli sebe samog. Ako se već one generacije koje su već, karikirano govoreći, „jednom nogom u grobu“ i njega ne mogu riješiti, ako je njihov život stao kod neke grobnice ili groba, te ako ih grob neodoljivo priziva svom bezdanu, zašto onda grobom opterećuju one generacije koje žele život i suživot? Dovoljno je bilo komemoriranja, dovoljno je bilo podjarmljivanja sitnim nacionalizmom, dovoljno je bilo vojske i rata. Dosta je s iznalaženjem prigoda za pervertirano slavljenje smrti. Okretanje budućnosti koje se često čuje kao politička floskula sada je konkretizirano, to je okretanje od groba i mentaliteta smrti, prema življenju životom moderne nacije.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala. 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

javna televizija, komemoracija, nacionalizam, maroje višić