Komentari

Pomodarstvo i to sa zakašnjenjem: Sloboda izbora – cijepiti djecu ili ih ne cijepiti

Odgovor na sve veći rast stručnjaka amatera može biti jedino epistemokracija, odnosno vladavina stručnjaka.

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Pomodarstvo i to sa zakašnjenjem. Nemam drugih riječi kojima bih opisao trendove stručnjaka amatera koji stupaju u razne građanske inicijative. Posljednji primjer je inicijativa Pravo na izbor koja se zalaže za opcionalno cijepljenje djece. „Pro Life“ ili „Pro Choice“ i slične polemike koje sa zakašnjenjem dolaze sa Zapada u naše krajeve baš kao što i moda iz New Yorka dolazi u Hrvatsku s otprilike pet godina zakašnjenja.

Polemika o izboru cijepljenja djece podsjeća me na pradavnu raspravu između multikulturalista Briana Barrya i Willa Kymlicke. Za primjer su uzeti Amiši. Amiši, kao što je poznato, ne prihvaćaju nikakva tehnološka dostignuća poput korištenja automobila. No to ih ne ometa da se kao „ravnopravni“ sudionici u prometu uključe na američke brze ceste i autoputove vozeći se u svojim prikolicama bez adekvatne svjetlosne signalizacije. Kada im se je pokušalo objasniti da time ugrožavaju vlastitu sigurnost posebno u noćnim uvjetima njihov odgovor je bio da se uzdaju u Boga. Kada im se je zakonom pokušalo zabraniti takvo sudjelovanje u prometu oštro su se usprotivili argumentirajući kako su diskriminirani i kako se narušava njihovo pravo na kulturni identitet. Međutim, oni se nikada nisu upitali ugrožavaju li tako druge sudionike u prometu rasvjetljavajući cestu uljnim fenjerom. Ili bi se možda i ostali sudionici u prometu trebali uzdati u božju zaštitu? Pitanje Amiša i pitanje cijepljenja po svojoj biti identično je pitanje, a to je pitanje razmjera u ostvarivanju prava i sloboda. Koliko, dakle, autonomije pojedinac kao pripadnik šire zajednice – društva treba i smije uživati? Odgovor je vrlo jednostavan: pojedinac može uživati onoliko slobode koliko to uživanje ne ograničava slobodu drugoga.

Ista pitanja nije postavila niti inicijtiva Pravo na izbor. Ugrožavaju li ne cijepljenjem vlastitu djecu? Odnosno, ugrožavaju li neposredno time i drugu djecu koja također nisu cijepljena ili upravo čekaju na cijepljenje. A što je s djecom kojoj nedostaje adekvatna roditeljska skrb ili s djecom koja odrastaju u problematičnim obiteljima? Prepustiti odluku roditeljskoj (ne)savjesti imalo bi dramatične posljedice za djecu koja dolaze iz socijalno i ekomomski ugroženih obitelji. Pravo na izbor kod nesvjesnih roditelja dodatno bi doprinjeo zanemarivanju zdarvlja djeteta. A što je s djecom u domovima? Naravno, o tome ova inicijativa ne govori, jer oni ne vide dalje od uskog interesa. Država u kojoj natalitet opada, u kojoj mlade obitelji nemaju djece ne može odluku o obavezi cijepljenja prepustiti autonomiji roditelja, jer briga za zdravlje djece, trenutačno, pripada jednoj od mjera populacijske politike. Stoga je promašeno uspoređivati se s Njemačkom i SAD-om po pitanju cijepljenja, jer te zemlje pripadaju jednom sasavim drugom socijalnom i ekonomskom kontekstu.

Slušam predstavnicu iz inicijative Pravo na izbor koja gostujući na javnoj televiziji kao alternativu ponudi majčinski savjet: „ja svojem djetetu podižem imunitet prirodnim putem“. Dakle, prije svega dotičnoj treba objasniti kako ona nije bila u emisiji u kojoj majke međusobno razmjenjuju savjete. Inicijativa Pravo na izbor zahtjeva političku odluku, pa stoga i alternativa koju predlažu mora biti politička, a ne osobno stajalište jedne majke. Pohvalno je da brine o svom djetetu kroz prirodne pripravke, ali činjenica je da takvi pripravci kudikamo više cijenom premašuju troškove cjepiva i cijepljenja. Što je onda s onim roditeljima koji nemaju novaca podizati djeci imunitet prirodnim putem? Znači li to da ih treba do kraja prepustiti tom prirodnom putu s pogubnim posljedicama po život i zdravlje te djece?

Također, ista predstavnica spominje kako su cjepiva sumnjive kvaliteta otkada se ne proizvode u Imunološkom zavodu. Pitanje je je li ta ista zabrinuta majka i članica inicijative Pravo na izbor uplatila stotinjak kuna za spas Imunološkog zavoda? Možda se sjećate da su građani prikupljali simboličke donacije za spas Imunološkog zavoda. Neka ona i ostali roditelji koji smatraju da su cjepiva loše kvalitete pokažu dokaz o simboličkoj uplati za spas Imunološkog. Ako su zaista uplatili onda to pokazuje strateško razmišljanje o budućnosti, ali ako nisu onda njihova inicijativa nije ništa drugo nego posljednja pro et contra moda.

Isto tako kažu da liječnici ne informiraju i ne educiraju dovoljno roditelje. Pitanje je kako liječnik može u pola sata sažeti šest godina studija medicine, šest godina specijalizacije i godine iskustva nekome tko je u medicini potpuni laik? Uostalom, zar nije dovoljno vjerovati da je liječnik osoba koja skrbi za našu dobrobit?

Odgovor na sve veći rast stručnjaka amatera može biti jedino epistemokracija, odnosno vladavina stručnjaka.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

djeca, roditelji, cjepljenje, maroje višić