Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Osvrt na godišnje izvješće o radu Vlade – povratak politike građaninu

Solidarnost je u društvu profita zaboravljan pojam, ali i dužnost društva. Svakako treba ustrajati na solidarnosti.

Piše: Maroje Višić

Izvješće o godišnjem radu Vlade u kojem Premijer kroz pet točaka predstavlja orijentaciju politike koju namjerava provoditi u naredne (ili pre ostale) tri godine daje naslutiti kako je na pomolu jedan kvalitativan zaokret politike, odnosno povratak politike njezinom subjektu, čovjeku u aristotelijanskom značenju zoon politikon za kojeg i zbog kojeg politika kroz politike mora kreirati prostor njegove svestrane samorealizacije i aktualizacije mogućnosti u svijetu kojemu pripada. Teza o povratku politike njenom subjektu, odnosno kvalitativnom zaokretu nadaje se iz dvije orijentacijske točke Izvješća: „(1) Stavljanje čovjeka u središte politike i (2) Pozitivne društvene promijene koje nastojimo graditi“ (Godišnje izvješće Vlade Saboru, 2017:1). Štoviše, ovi ciljevi ne najavljuju samo obrat u dosadašnjoj nacionalnoj politici, nego možda čak i zaokret ili barem ideološku reorijentaciju HDZ-a kao stranke desnice tradicionalnih vrijednosti.

U Izvješću piše kako je „u središtu svakog poteza Vlade (...) hrvatski čovjek sa svojim brigama, nadama i očekivanjima“ (Izvješće, 2017:1). Ove riječi, posebno naglašene, svjedoče jednoj svjesnosti o padu građanina u zaborav. No taj pad u zaborav ima karakter egzistencijalne zaboravljenosti na hrvatskog poljoprivrednika, hrvatskog umirovljenika, mlade hrvatske obitelji koje tražeći egzistenciju odseljavaju, te sve one marginalizirane i deprivilegirane društvene skupine. Spomenute riječi u Izvješću rezoniraju upravo s onim što sam opetovano spominjao u svojim kolumnama. Posebno sam zadovoljan zbog tog neumornog ustrajanja na nezaboravu građanina, jer čini se kako i takva vrsta društvenog angažmana u smislu podsjećivanja ipak ima odjeka.

Zaokret prema (po)stavljanju čovjeka u centar onako kako je posredovan u Izvješću nošen je brigom; brigom za podizanje životnog standarda, brigom za stvaranje mogućnosti samorazvoja, brigom za poticanje kreativnosti i inovativnosti, te brigom za bolesne, socijalno ugrožene, osobe s invaliditetom kao i ostale kojima je otežano sudjelovanje i življenje u društvu. Takva briga prije svega bi trebala imati karakter svjetovnosti lišen religijskih primjesa. Međutim, ona je u Izvješću pregnantno određena pojmom kršćanske solidarnosti i snažnoj ulozi države: „Politiku u čijem je središtu čovjek pokazujemo i oživotvorenjem kršćanskog načela solidarnosti – brigom o najranjivijim i marginaliziranim društvenim skupinama. Gradimo cjeloviti, pravedan i transparentan sustav socijalne skrbi za ljude u potrebi – siromašne, bolesne, osobe s invaliditetom, kao i one koji zbog starosti, ovisnosti ili drugih razloga trebaju organiziranu državnu skrb“ (Izvješće, 2017:4).

Roditeljskoj ulozi države u ostvarenju i pružanju pomoći mogli bi se iznijeti značajni prigovori s libertarijanske i liberalne pozicije. Organizirana državna skrb značila bi jačanje državne birokracije.

Takvo određenje otvara mogućnost prigovora. Uloga države i njezine brige, ispostavlja se, je paternalistička prema građanima. Roditeljskoj ulozi države u ostvarenju i pružanju pomoći mogli bi se iznijeti značajni prigovori s libertarijanske i liberalne pozicije. Organizirana državna skrb značila bi jačanje državne birokracije, zadiranje države u privatnu sferu potrebitih, nametanje kršćanskih svjetonazora, ali i nametanjem kršćanskih dužnosti širem društvu. Nadalje, potrebno je odlučno ustrajati u separaciji religijskih doktrina, tj. privatnosti religijskih uvjerenja od javnog života i života države, što ako je suditi prema Izvješću nije slučaj, već se široko nameće kršćanska doktrina solidarnosti i življenja nekršćanskim skupinama. Solidarnost je u društvu profita zaboravljan pojam, ali i dužnost društva. Svakako treba ustrajati na solidarnosti. Međutim, kršćanska solidarnost je solidarnost milosrđa prema potrebitima. Onom potrebitom milostinja i milosrđe dodatno doprinosi osjećanju nemoćnosti i samosažaljenja. Takva solidarnost svodi se na konstantnu pomoć i ne dokida potrebite u potrebi, već njihovu potrebu za pomoći ovjekovječuje stvarajući tako sloj društva u vječitoj nuždi i potrebi.

Bez kršćanske solidarnosti čije je centralno načelo da su svi ljudi (financijski) jednaki, prava jednakost bi zaista bila moguća, jer bi se od građana uzimalo razmjerno njihovim primanjima.

Postoje i drugi oblici solidarnosti s drugačijim učincima. Recimo, kroz plaćanje poreza ovisno o dohotku, država može raspoređivati sredstva za pomoć potrebitima na način da im se omogući izlazak iz te potrebe i da ih se dovede na istu startnu liniju s ostalim članovima društva. U slučaju bolesnih i osoba s invaliditetom država može povećati plaće njihovim starateljima, stvarati poticajne mjere za zapošljavanje osoba s invaliditetom i slično. To bi bila jedna svjetovna, državnička, briga koja od potrebitih ne bi stvorila permanentnu kategoriju. Bez kršćanske solidarnosti čije je centralno načelo da su svi ljudi (financijski) jednaki, prava jednakost bi zaista bila moguća, jer bi se od građana uzimalo razmjerno njihovim primanjima. Ovako, kršćanska solidarnost pomažući potrebitima osiromašuje one koji imaju dostatno za mjesečne potrebe. Nasuprot kršćanskoj solidarnosti moguće je postaviti protestantsku etiku. U studijama Maxa Webera i Richarda Tawneya pokazano je kako je raskid s kršćanskom solidarnosti i prelazak na protestantsku etiku stvorio duh ekonomskog i socijalnog prosperiteta.

U drugoj orijentacijskoj točki spominju se pozitivne društvene promijene koje se nastoje graditi. Pozitivne promijene, koliko sam shvatio iz Izvješća, odnose se na pomake u gospodarstvu, javnim financijama, reformama i prethodno spomenutom okretu politike prema čovjeku. To svakako ne mogu biti dostatne promijene koje mogu biti okarakterizirane. Pozitivne promijene uključivale bi spolnu i rodnu ravnopravnost, pravo na posvajanje djece u istospolnim i jednorodnim obiteljima, pravo žene na odluke za njezino tijelo, pravo na abortus itd. No obzirom da su u Izvješću te promijene najavljene možda bi se moglo zaključiti kako će HDZ-ova Vlada upravo na tome raditi i time se suprotstaviti regresivnim pokretima i ideologijama. A to bi zaista bio jedan ideološki zaokret prema stvaranju društva 21.st.


* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

HRVATSKA, SABOR, VLADA, Godišnje izvješće o radu Vlade, Maroje Višić