Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Todorić traži zaklon i spas u demokratskoj javnosti

A demokratsku javnost čine svi oni na koje je godinama podozrivo gledao, a ponajviše potplaćeni i eksploatirani radnici Konzuma.

Piše: Maroje Višić

Sve se uvijek nekako svede na mase: amorfne, pasivizirane i mediokritetske mase. Ili da upotrijebim drugi izraz prikladniji kontekstu: demokratska javnost. Veliki Rousseau još davno je rekao jednu veliku istinu: „Javno mnijenje je tihi suveren“. I znao je Rousseau kako i za koje svrhe instrumentalizirati tog amorfnog, pasivnog i mediokritetskog suverena. Jer bez podrške mase kao baze i osnove niti jedna ideja, pa tako niti prosvjetiteljska, ne bi zadobila revolucionarni zamah. Doduše, pogled elite na mase otkriva ambivalentne osjećaje: s jedne strane elita se gnuša na masu, njihove primitivne običaje, kulturu, osrednje življenje i njihove sitne radosti. S druge strane elita zna da bez te iste mase na koju podozrivo gleda jednostavno ne može. To je lekcija koju je životom platio dvor Luja XVI. Ali to je  lekcija koju je primus inter pares među hrvatskom elitom, Todorić, naučio.

 

Ne tako davno bila su, po pitanju Todorića, vremena silencio stampa. Hrvatski mediji nikada nisu uputili riječi kritike na Todorića i na Agrokor. Teško je za povjerovati da sve ove godine vrsni doajeni istraživačkog novinarstva nisu slutili, imali dokaze ili znali za barem od nekih sumnjivih radnji u Agrokoru. Kada se je i pisalo o Todorićima onda je to bilo prodavanje američkog sna: o skromnim počecima jednog cvjećara pa do korporativnog uspona, o tome kako su njegovi budući nasljednici od malih nogu živjeli skromno, učili se vrijednostima rada, počeli od pozicije prodavača pa postepeno napredovali, te sve luksuze plaćali džeparcem koji su zaradili. Mediokritetska javnost voli takve romantične priče iz dva razloga: jer svoj teški život može poistovjetiti s Todorićevim teškim počecima i drugo jer im takve priče pobuđuju nadu da će jednom i oni vlastitim radom uspeti se na ekonomskoj i društvenoj ljestvici. No jedno samorazumljivo pitanje koje se nameće jest kako je onda koncern u kojem su svi ključni ljudi počeli, kako su nas mediji informirali, od razine prodavača uspio propasti? Možda zato jer se nisu dovoljno dugo zadržali na poziciji prodavača i naučili osnovni kalkulus, pa su onda na menadžerskim pozicijama nehotice griješili u financijskim izvještajima.

 

Ne tako davno Todorić je nadmeni pogled, svojstven pripadnicima elite, na mase svakodnevno pokazivao jahtama, privatnim otokom, skupim automobilima. Eklatantni primjer te elitističke nadmenosti bili su Kulmerovi dvori. Smješteni na obroncima Medvednice pružali su dominirajući pogled s visoka na obične smrtnike. Pozicioniran dovoljno daleko od svakodnevnog života običnih građana baš kao i ondašnji Versailles. Premda su Kulmerovi dvori dugo vremena pravno trebali biti dostupni za razgledavanje široj javnosti, javnost nikada nije u njih ušla. A dolazili su autobusima na izlete. Tâ kako će se elita miješati sa smrtnicima. Štoviše, pravna slijednica tog velebnog zdanja nikada nije dobila pravomoćnu presudu u njezinu korist kojom bi joj se nasljedstvo povratilo u vlasništvo. Pitam se je li to bila politička odluka ondašnjih vlada?

 

I što se sad događa? Todorić, osoba koja nikada nije zalazila u javnost niti putem medija pretjerano bila eksponirana oku javnosti, počinje se odjednom obraćati javnosti. Toj istoj javnosti kojoj je nedavno priječila ulazak i razgledavanje Kulmerovih dvora. Još zanimljiviji je medij za kojeg se Todorić odlučio obratiti javnosti. Nije izabrao nikakve uvriježene kreatore javnog mnijenja poput nekih profiliranih tiskovina, portala, TV kuća. Upravo suprotno, Todorić se odlučuje za medij mase (javnosti) – blog. Blogove može pisati svatko na svaku temu: putovanja, kozmetika, osobni dnevnici, muško ženski odnosi, kako biti moderna mama, muško ženski odnosi i slične svakidašnje stvari koje okupiraju obične, prosječne pojedince. Todorićev odabir medija nije slučajan. Mogao je on nazvati nekoliko novinara s pedigreom i reći im njegovu istinu, ali nije to učinio. Pripadnik elite spušta se s obronaka Medvednice među masu posredstvom bloga. Što ga je nagnalo na takvu odluku? Smatram da je uvidio kako nema političke volje da ga se zaštiti. Spas više ne može pronaći među pripadnicima političke elite. Pribojavajući se, metaforički rečeno, scenarija Luja XVI, on zaklon i spas traži u masi (demokratskoj javnosti). A tu masu čine svi oni na koje je godinama podozrivo gledao, a ponajviše potplaćeni i eksploatirani radnici Konzuma. Zna Todorić da je javno mnijenje tihi suveren i da ga od „samovoljnih“ političkih odluka može spasiti samo pritisak javnosti. Naravno, pod uvjetom da njegov blog uspješno instrumentalizira i mobilizira javnost u tom smjeru.

 

Todorić odlazi u Veliku Britaniju. Zanimljivo da je odabrao zemlju koja predstavlja jedan od svjetskih centara ekonomske moći i koja je upravo u postupku izlaska iz EU. Cijela priča uokviruje se u frazu da se protiv njega vodi „politički proces“. Da li bi „montirani politički proces“ trebao u javnosti evocirati uspomene iz nekog bivšeg režima, pa da onda ta ista antijugoslavenska i antititoistička javnost spremno krene u obranu ne samo Todorića nego i demokratskog procesa per se? Osim toga onog trenutka kada je Agrokor predao Vladi RH, svaka odluka mora biti politička, jer sve vlade donose političke odluke.

 

Potencijalna opasnost za javnosti je u tome da otplaćivanje dugova Agrokora ne spadne na tu istu javnost. Tada bi zaista bio moguć scenarij Luja XVI, naravno opet metaforički govoreći.

 

S druge strane, nije u Agrokoru sve tako crno. Spominje se da su među osumnjičenima žene na menadžerskim pozicijama. Agrokor, stoga, može biti ogledni primjer ostalim korporacijama, jer u njoj nema staklenog stropa i neravnopravnosti među spolovima na pozicijama moći.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

mediji, ivica todorić, agrokor, maroje višić, blog, vlada rh