Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Umirovljenici Hrvatske ujedinite se

Zaista je sramotno živjeti u društvu u kojem netko preživljava s 600kn mjesečno.

Piše: Maroje Višić

Zanimljivo je i obećavajuće vidjeti tisuće okupljenih umirovljenika na prosvjedu u nekoliko Hrvatskih gradova. Umirovljenici, ta tiha i zaboravljena, ali nikako ne manjinska (čak većinska!), kategorija ljudi prosvjedom je s margina društva došla u centar. Smogli su snage, ulaštili pomagala za hodanje, ustali iz bolesničkog kreveta, izašli iz kutka kuće u koji ih mlađi članovi obitelji smještaju kao nekog tko je smetnja, a bez čije financijske pomoći se istovremeno ne može. A zašto? Za jednu opću društvenu stvar, za socijalnu pravednost i osjetljivost, za budućnost nas koji ćemo sutra biti umirovljenici. I kao što se umirovljenici brinu za sadašnjost članova obitelji na sisaljci njihovih skromnih mirovina, tako prosvjedom nastoje poboljšati ne samo svoj trenutni status nego i bolju budućnost tih istih članova obitelji kada dođe (ukoliko bude sreće) i njihova ura za mirovinu.

Razmotrimo sada s jedne strane svijest mladih osoba i umirovljenika. Većina umirovljenika radni, a i životni vijek provela je u bivšem režimu. Navikli su na red, rad i disciplinu. Poštovali su hijerarhiju, direktore poduzeća i tvornica, te političke autoritete. Za prosvjede nisu niti znali, a niti bi se usudili propitivati put kojim ih vodi sveznajuće vodstvo partije. Cijeli radni vijek uplaćivali su novac kako bi imali socijalnu sigurnost i kako ne bi bili nikome na teret kada ne budu mogli više raditi. Nisu mogli niti zamisliti da će jednom njihov novac država dodjeljivati, pretpostavljam, posrnulim privatnim poduzetnicima, a da će njima hladno poručiti da njihovog novca za njihove mirovine trenutačno nema. No pustimo sada svakodnevne paradokse hrvatskog društva i države i okrenimo se našoj „budućnosti“ – mladim, školovanim i perspektivnim ljudima. Većina današnjih nezaposlenih mladih osoba tih istih koji žive u kućanstvu s bakom i djedom i sišu njihove mirovine, rođena je otprilike iza 1985. godine. Rođeni su i odgojeni u demokraciji, pluralizmu mišljenja. Školovani su pod paradigmom ljudskih prava i sloboda, liberalizma i individualnosti. Nepoznanica im je neupitnost roditeljskog i političkog autoriteta. Slobodu misli, govora i okupljana obimno koriste katkada narušavajući i zadirući u slobodu drugih (neistomišljenika). Netko bi promislio kako se s takvom mladeži nemamo razloga brinuti za budućnost, tâ oni su nova revolucionarna snaga, glasnici promijene na bolje.


Mladi ljudi u naponu snaga šute i mirno promatraju propadanje socijalne države.

I što se onda događa? Lastavice naše budućnosti, leteći na krilima demokratskih ideala, šutke padoše. Pristaju raditi po raznim poticajnim mjerama za zapošljavanje, pristaju raditi potplaćene poslove, pristaju da ih poslodavac prijavljuje na niži stupanj stručne spreme, pristaju na kršenje radničkih i ljudskih prava, pristaju na neizvjesnost hoće li im biti isplaćena slijedeća plaća... Netko bi opet promislio da će mladi ljudi odgojeni u demokratskoj kulturi koristiti instrument prosvjeda, ustati protiv svih ovih socijalnih i inih nepravdi, biti nositelj promijene. Međutim, netko bi se grdno prevario povjerivši budućnost mladima. Mladi ljudi demokracije spakirat će kofere i otići u neku „obećanu zemlju“. Ne kaže se uzalud kako „vrag nije mudar zato što je vrag, nego zato što je star“. Vidjeli su umirovljenici kako je kod mladih ljudi puno priče, puno ideja, puno govora, a ponajmanje onog što treba biti – rada na samoopredmećenju i opredmećenju svijeta u kojem žive. Sjedeći tako u kantunu kuće, da ne smeta obrazovanom pomlatku, i provodeći dane prateći sve televizijske vijesti vidjeli su umirovljenici kako svako malo netko maršira po gradovima, skuplja potpise, prosvjeduje, nosi transparente. I vidje umirovljenik da od pomlatka nema budućnosti i vidje on ugasle visoke peći, zatvorene tvornice dim, državu u kojoj se teško živi i jato lastavica. Prisjete se umirovljenici solidarnosti, koncepta pod kojim su živjeli, i ne osvrćući se na zdravstvene tegobe koje ih more, izađu na ulicu zahtijevajući zarađena socijalna prava.

Eto još jednog paradoksa pod kojim živimo. Mladi ljudi u naponu snaga šute i mirno promatraju propadanje socijalne države. Oni od društva zaboravljeni ustaju i bore se za našu budućnost. Teorija je, doduše, uvijek predviđala da će društveni obrat doći s margine, periferije društva, pa bi se stoga moglo reći da je ovo s umirovljenicima sasvim očekivano. I zato kada netko kaže floskulu „mladi su naša budućnost“ zdušno valja odgovoriti „varaš se geronti su naša sadašnjost i naša budućnost“. Neka od budućih političkih stranaka trebala bi prepoznati brojnost i probleme ove skupine i svakako posvetiti značajan dio stranačkog prostora upravo umirovljenicima, jer su jedino još oni preostali u našoj državi.

Zaista je sramotno živjeti u društvu u kojem netko preživljava s 600kn mjesečno. Država je onoliko dobra koliko je dobro njezinom najlošijem građaninu. S jedne strane imamo milijarde pronevjerenog novca, a s druge strane umirovljenike koji jedna preživljavaju.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ISELJAVANJE, MLADI, PENZIONERI, umirovljenici, HRVATSKA, Maroje Višić