Komentari

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Kriza vodstva u SDP-u - O stranačkom vodstvu i unutarstranačkoj demokraciji

Kada se nezadovoljni članovi SDP-a javno distanciraju od stranačkog vođe i počnu ga optuživati tada to više nije unutarstranačka demokracija nego pobuna protiv demokratski izabranog vođe koja potiče i huška na unutarstranački puč.

Piše: Maroje Višić

Predizborni slogan HDSSB-a iz 2016. godine „Slavonac zna što Slavoncu treba“ može poslužiti kao misao vodilja u reorijentaciji i ponovnom pronalasku smislenosti ljevice u Hrvatskoj.

O problemima ljevice u Hrvatskoj opetovano sam pisao u prethodnim kolumnama. Ključnim problemima ljevice per se i ljevice kao oporbe neokonzervativizmu detektirao sam razjedinjenost, fragmentaciju i disperziranost ljevice na različite frakcije i interese. No jedan problem ostao je zaobiđen, a taj problem sada eklatantno dolazi do izražaja u krizi vodstva SDP-a. Problem vodstva, izgleda, isključivo je problem lijevih opcija. Stoga ova analiza mora početi razmatranjem određenja političke stranke i određenja vođe. Odmah na početku treba odagnati primisao o unutarstranačkoj demokraciji, jer način na koji je ona posredovana u SDP-u prije naliči na pobunu protiv demokratski izabranog predsjednika stranke, nego na poštivanje demokratskih procedura.

Kako bi to izgledalo da jedan razvodnik propituje odluke generala makar se s njima ne mora slagati? Ili da svećenik djeluje suprotno glavnom poglavaru crkve?

Politička stranka je asocijacija udruženih građana s ciljem osvajanja vlasti ili utjecaja na vlast, te promoviranja nekog zajedničkog cilja. Političku stranku čini skupina istomišljenika ili bliskomišljenika koji su suglasni oko temeljnog programa političkog djelovanja stranke. U samoj srži stranke je ideološka osnova zajednička svim njezinim članovima. Prema unutarnjem ustrojstvu politička stranka je hijerarhijska organizacija sa stranačkim vođom na čelu stranke. Stranački vođa je obično karizmatska ličnost koja na okupu drži članove stranke koji mu zauzvrat pružaju podršku i legitimitet, a s druge strane stranački vođa predstavlja stranku i ideologiju koju zastupa u javnosti i među svojim biračima. Politička stranka je, dakle, kompaktna organizacija. U tome je politička stranka slična ustrojstvu vojske i crkve. Zamislite sada unutar-vojnu ili unutar-crkvenu demokraciju? Kako bi to izgledalo da jedan razvodnik propituje odluke generala makar se s njima ne mora slagati? Ili da svećenik djeluje suprotno glavnom poglavaru crkve? Ali s ovim pitanjem promašujem jednako kao što promašuje i SDP s mantrom o unutarstranačkoj demokraciji. Naime, generali, papa i stranački vođa izabiru se demokratskim putem: generali na prijedlog kolega, papa glasanjem kardinala, a stranački vođa glasanjem članova stranke. To je ono što se može nazvati demokracijom unutar strukture. Kada se nezadovoljni članovi SDP-a javno distanciraju od stranačkog vođe i počnu ga optuživati tada to više nije unutarstranačka demokracija nego pobuna protiv demokratski izabranog vođe koja potiče i huška na unutarstranački puč. Unutarstranačka demokracija je samo procedura izabiranja vodstva koja tim izborom završava. Za očekivati je da će članovi stranke neupitno slijediti kurs izabranog vođe, baš kao što će vojnik slijediti kurs generala, a svećenik put kojim ide crkveni poglavar. Naravno, u stranci su razilaženja uvijek moguća, a njih je onda potrebno razriješiti unutar stranke bez izlaženja u javnost, jer se time biračima šalje poruka nestabilnosti i nekompaktnosti stranke, a time se narušava povjerenje i kredibilitet, a oboje su presudni faktori u percepciji političkih stranaka. U HDZ-u nezadovoljstvo vodstvom elegantno se rješava tihim odlaskom disidenata koji zatim čekaju trenutak za povratak. Nema pompe, nema uplitanja i zamaranja javnosti i što je najvažnije nema javnog osporavanja trenutnog vodstva.

Spomenuli smo da je kriza vodstva specifična za stranke ljevice u Hrvatskoj. Uzrok te specifičnosti je što su stranke ljevice izgubile raison d'être. Što danas uopće znači ljevica ili lijeva ideja? Koje i čije interese ona zastupa? Ljevica u Hrvatskoj je jedan čušpajz: temelj mu je radništvo, dodaci su mu ekološka, spolna, rodna pitanja, a začin koketiranje s neoliberalnim idejama. Ideologija ljevice se razvodnila, a kada nema snažne ideologije utjelovljene u karizmatskom vođi razumljivo je da veze između članova stranke i vođe pucaju, te dolazi do fragmentacije i osipanja kako u različite nove stranke tako i unutar najveće stranke ljevice. S druge strane sasvim je moguće jasno definirati raison d'être stranaka desnice. One su okupljene pod jednom (neo)konzervativnom ideologijom i prosječni građanin zna koje interese i politike te stranke promoviraju, te što od njih može očekivati. Prosječni građanin ne zna je li ključni problem ljevice u suzbijanju ekološkog onečišćenja brojnih tvornica u Hrvatskoj ili je to pak problem u borbi protiv diskriminacije na poslu s kojega je jučer dobio otkaz. Možemo reći da su mnogi hrvatski građani „ljevičari“, jer skupljanjem boca iz parkova doprinose ekološkom boljitku za koji se ljevica tako svesrdno zalaže.

Ideologija ljevice se razvodnila, a kada nema snažne ideologije utjelovljene u karizmatskom vođi razumljivo je da veze između članova stranke i vođe pucaju, te dolazi do fragmentacije i osipanja kako u različite nove stranke tako i unutar najveće stranke ljevice.

Po pitanju vodstva ljevice preostaje još vidjeti što je zajedničko svim čelnicima lijevih stranaka. Zajedničko im je to što nitko od njih ne potječe iz radničke klase na koju se tako srčano pozivaju i čija prava zastupaju. Vođe ljevice dolaze ili iz stranačkih redova u koje su uključeni od najranije dobi ili s fakultetskih katedri. Prvi opetovano recitiraju naučene stranačke maksime koje odavno ne rezoniraju sa realitetom, a drugi citiraju literaturu vodeći tako jedinu borbu koju znaju – borbu protiv fraza. I jedni i drugi spominju rad i radništvo premda im je rad (shvaćen kao naporni rad u privatnom sektoru s redovitim narušavanjem radničkih prava) u potpunosti stran. Obespravljeni radnik zna što obespravljenom radniku treba. Stoga ljevica koja se nužno treba restrukturirati u svoje vodstvo treba uzeti one ljude koji su iskusili surovost tržišta: rad u skladištu premda su fakultetski obrazovani, brojne neplaćene prekovremene sate, neadekvatne uvjete radnog mjesta, ljude koji rade dva posla. To bi bio početak restrukturiranja ljevice, povratak začetnoj ideji. Ljevici trebaju ljudi koji će govoriti jezikom onih koji skupljaju boce, onih koji su dobili otkaz i onih koji su pred otkazom, onih koji nemaju krova nad glavom. Sadašnji čelnici svih lijevih opcija ne mogu o tome govoriti i ne mogu se povezati s potencijalnom izvornom bazom, jer jedino što su oni iskusili je udobnost stranačkih i fakultetskih fotelja.

Na kraju, samo snažna, koherentna i konzistentna lijeva ideja kakva god ona bila i što god zastupala može biti oporba (neo)konzervativizmu. U protivnom oporbe trenutnom nema i neće je biti.

 

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

stranačka rasprava, LJEVICA, SDP, DAVOR BERNARDIĆ, Maroje Višić