Mislav Miholek

PANONSKI VIDICI: Neki mediji od hrvatskih novinara očekuju da budu poslušni, neobrazovani i spremni na korupciju

Prosječni novinar je potplaćen, radi previše i lako je zamjenjiv. Uostalom, hrvatski novinar je kao svaki radnik koji radi u privatnom sektoru gdje se lako može nabaviti zamjenski radnik. Očekivati od medija da budu ozbiljni, a da su pritom slabo plaćeni je bedasto. Između poreza i profita, izgubila se kvaliteta.

FOTO: Screenshot/Youtube
Piše: Mislav Miholek

Prošli tjedan hit društvenih mreža bio je kratak video u kojem se Pavle Kalinić obrušava na novinare HRT-a, a Maja Sever gotovo izbezumljeno pokušava parirati verbalno rasplesanom pročelniku Ureda za upravljanje hitnim intervencijama Grada Zagreba. U međusobnom prepucavanju poštovane kolegice i poštovanog profesionalnog revolucionara (tako mi se jednom jako davno Pavle Kalinić predstavio), izišla je na vidjelo stara istina da se u Hrvatskoj nikamo ne može doći bez veze, vezice, žnjore, špigete, itd.
    
U onom sustavu koji je postavio i današnja pravila igre (naš divlji kapitalizam u isti tren je i strogo kontroliran od države, takav šašavi hibrid je specifičan za društva koja su izašla iz diktature), mediji su imali važnu ulogu, novinar je bio tzv. DPR, tj. društveno-politički radnik, što se posebno odnosilo na novinare u informativnom programu. TV Zagreb je prednjačio u komunističkome žaru, Radio Zagreb je duhom ipak bio medij u kojem su radili uglavnom tzv. reakcionari, dok su različita Vjesnikova izdanja vječno maštovito izbjegavala cenzuru, iako su same novine Vjesnik bile trbuhozborac Partije, ali u njima se našlo puno više od same politike.
Činjenica da je postojala cenzura i medijski monopol, govori sve o bivšem sustavu. Danas medijskoga monopola nema.

Uostalom, tipičan karizmatičan novinar bivšeg sustava bio je Goran Milić, čovjek koji je rođen za televiziju, govorio on na srpskom ili na hrvatskom, govorio iz Beograda, Sarajeva ili Zagreba, ti si dobivao kvalitetan TV program. Godinama me budio na Radiju ugodan glas Nenada Stazića, koji je prije odlaska 2000. u politiku i infantilizacije u Saboru bio prvo od 1979. spiker pa onda od 1990. novinar Hrvatskoga radija. Njegove Jutarnje kronike bile su vrhunske, zapravo je šteta da je postao političar. Uostalom, na radiju su bili urednici ljudi kao Drago Britvić ili Vojo Špiljak, to dovoljno govori o kvaliteti toga medija. Tiskani mediji su nekad stvarno bili čitani, jer Interneta nije bilo. Komentari četvrtkom u Vjesniku pokojnoga Frana Višnara bili su mi godinama omiljeno štivo, nešto što sam čitao s neopisivim guštom, njegove priče o vojnom i špijunskom svijetu bile su literarni biseri, rijedak talent da se komplicirane stvari pokažu jednostavnima.

HND je i dalje društveno-politička organizacija u kojoj je cilj uhljebiti zaslužne drugove kako bi branili tekovine SFRJ.

Hrvatsko medijsko tržište nalazi se u čudnom položaju između giganata koji često ovise o politici i krupnom kapitalu, tiskanih medija koji se bore za svakoga čitatelja jer Internet ubija tisak, preko činjenice da dosta medija izbjegava tzv. ozbiljno novinarstvo, pa onda ispada da je srbijanski narodnjak Aca Lukas važniji od ekonomskih pitanja. HND je i dalje društveno-politička organizacija u kojoj je cilj uhljebiti zaslužne drugove kako bi branili tekovine SFRJ, a novinarski sindikat je oksimoron u nazivu.

Prosječni novinar je potplaćen, radi previše i lako je zamjenjiv. Uostalom, hrvatski novinar je kao svaki radnik koji radi u privatnom sektoru gdje se lako može nabaviti zamjenski radnik. Očekivati od medija da budu ozbiljni, a da su pritom slabo plaćeni je bedasto. Između poreza i profita, izgubila se kvaliteta.

Npr. RKC se često buni da je mediji napadaju i da krivo pokazuju njen rad. Kao što sam
rekao više puta na više javnih tribina, ako Crkva hoće medije koji je stavljaju u pravo svjetlo, onda neka stvara suvremene i kvalitetne medije. Na ovome svijetu ništa nije besplatno, osim milosti Božje.

Činjenica je da u medijima bolje prolaze oni koji su poslušni, neobrazovani i spremni na korupciju, nego pošteni ljudi, ali opet to je tako u svemu u Hrvatskoj. Nažalost, koliko para, toliko i muzike, tko hoće dobro novinarstvo, neka ga i plati. A ako publika hoće Acu Lukasa, onda neka prestane kritizirati novinare, jer mediji ipak daju publici što nju zanima.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

INTERNET, TELEVIZIJA, NOVINE, MEDIJI, NOVINARSTVO, NOVINARI, MISLAV MIHOLEK