Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Država ne može provoditi pronatalitetnu politiku bez rješavanja problema neplodnosti mladih parova!

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Konačno se u Dnevniku HRT-a i Nove TV u kratkom prilogu spomenuo krucijalni problem mladih hrvatskih parova koji se počesto iz kulturno-religijskih razloga gura pod tepih. Riječ je o sve većoj neplodnosti mladih osoba i umjetno potpomognutoj oplodnji. Ovaj problem je kompleksan na razini medicine, politike-religije-zakona i društva. Ostavit ćemo po strani ontološko pitanje o početku života i pokušati ocrtati problem s društveno političkog aspekta. Na medicinsko obrazloženje osvrnut ćemo se samo ukratko, a ono izgleda otprilike ovako: povećanju neplodnosti doprinose mobiteli, loše namirnice i prehrambene navike, povišena ili snižena temperatura testisa, a ovom sklopu problema možemo dodati i nezaobilaznog krivca pušenje cigareta. Dakle, ovako otprilike izgleda objašnjenje kada jedna „tvrda“ znanost ne zna u čemu je zaista problem.

Slijedom tih medicinskih objašnjenja uzroka ispostavlja se da danas čovječanstva više ne bi bilo, jer je u prošlosti sigurno bilo muškaraca koji su sjedali i „hladili jaja“ (posebno tijekom matrijarhata), o prehrambenim navikama špiljskog čovjeka ne treba niti govoriti kao niti o prehrambenim navikama nekih urođeničkih plemena otkrivenih u dvadesetom stoljeću. Zbog odsustva medicinskog objašnjenja i zakonske regulative mlade parove upućuje se u medicinsko-birokratski postupak kojim se utvrđuje ono što je već na početku poznanica – da ne mogu dobiti dijete. Riječ je o skupim pretragama koje koštaju porezne obveznike, a koje se zbog birokracije moraju sprovesti, jer tek nakon što su napravljene moguće je od nadležnog liječnika dobiti zeleno svijetlo za postupak umjetne oplodnje. Osim što su te pretrage skupe one su i apsurdne. U razvijenim zemljama dovoljno je pokucati na vrata klinike i reći: „Dobar dan molim jedno žensko dijete plave kose i zelenih očiju“.

No u depopuliziranoj lijepoj našoj i nije najveći problem odabir boje kose i očiju. Najveći problem ili uspjeh je umjetno se oploditi. Prva prepreka tome je mali broj dozvoljenih pokušaja. Naime, HZZO financira samo 6 pokušaja umjetne oplodnje, što je premali broj obzirom da je u Hrvatskoj oko 80000 neplodnih parova, a samo 1200 uspješnih trudnoći iz ovog postupka. Pri tome treba reći da medicinska statistika uspješnom trudnoćom smatra ako se embrij održi 4 tjedna nakon što je implantiran, umjesto da uspješnu trudnoću evidentira kao onu iz koje je dijete rođeno. Kada se nešto radi „industrijski“ onda je za očekivati da se ispostavi gotov proizvod, a ne prototip. Mali broj pokušaja i nizak postotak uspješnosti odvodi mlade parove u želji za roditeljstvom u Češku koja za razliku od Hrvatske ima predembrionalnu dijagnostiku (U Hrvatskoj samo ugrade embrija pa onda neka bude kako Bog dâ) i veći postotak uspješnosti. Nadalje, neke bolnice u Zagrebu ženama implantiraju bez anestezije što je nezamislivo bolno i stresno. Sama činjenica da žena ide na x-ti put je stresna sama po sebi i zašto je onda izlagati stresu i boli samog zahvata?

Slijedeći problem je kulturni milje. Hrvatsko društvo, a posebno ruralni krajevi, u određenoj mjeri još uvijek nije prevladalo patrijarhalnu kulturu. Mnoge žene (i parovi) suočavaju se ne samo s nerazumijevanjem šire okoline nego i s osudom i gnušanjem najbližih članova obitelji. Zamislite koji je to kulturni šok kada žena ne može ispuniti svoju prirodnu ulogu mjehura za nošenje i proizvesti nasljednika loze? Umjesto potpore i angažmana čitave obitelji, ženu se izlaže dodatnom stresu i strahu od reakcije patrijarhalne okoline. Ali problemi ne ostaju samo unutar četiri obiteljska zida. Svi smo već čuli za neumjesno pitanje poslodavca na razgovoru za posao: „Planirate li uskoro ostati trudna?“.

Umjetna oplodnja je proces koji od žene traži izvjesnu razinu vremenske posvećenosti: učestale kontrole i pretrage, tjedni mirovanja itd. Poslodavci naravno ne žele radnicu koja će uskoro zatrudnjeti prirodnim putem, a ponajmanje radnicu koja će zbog umjetne oplodnje duže vremena biti na bolovanju. Stoga, ako žena nije zaposlena na državnim jaslama ima izbor: ili prisilno dati otkaz i postati profesionalna majka i kućanica ili odustati od želje i potrebe za majčinstvom i nastaviti raditi potplaćeni posao s kojega će otkaz dobiti kroz pet godina kada firma ode u stečaj, a taman kada joj biološki sat otkuca. Ako država želi poticati pronatalitetnu politiku onda mora iznaći snažniju zakonsku regulativu koja će štititi pravo žene na majčinstvo od samovolje privatnih poduzeća.

O padu nataliteta, starenju stanovništva i odlasku mladih opetovano se govori u medijima. Umjetna oplodnja može biti jedan mehanizam borbe protiv starenja stanovništva. Ali o tom problemu treba otvoreno govoriti. No takva otvorena rasprava dugo će biti odsutna iz javnog prostora sve dok žene strahuju od reakcije okoline i svoju tjeskobu drže duboko u sebi. Taj strah ide toliko daleko da nakon što iskoriste mali broj pokušaja uzimaju kredite i potajno idu na umjetnu oplodnju u Češku (cijena otprilike 20000 kuna). To nije rješenje. Imamo razne građanske udruge proizašle iz krucijalnih problema i uspješno izlobirale zakonska rješenja. Kako to da ne postoji udruga neplodnih koja će izlobirati veći broj stimuliranih pokušaja? Ako su pokreti „Women power“ i „Black power“ jednom uspješno emancipirali žene, ne vidim razloga da novi pokret žena ujedinjenih u želji za majčinstvom ne poluči isti rezultat.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.
 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

UMJETNO POTPOMOGNUTA OPLODNJA, MAROJE VIŠIĆ, OBITELJ, ZAKONI