Mislav Miholek

PANONSKI VIDICI: Zašto Hrvati vole osamdesete ili kako poštovani muzički kritičar ne razumije da glazba nije samo zvuk

Glazba nikada nije samo glazba, ona je uvijek odraz društvenih okolnosti.

Piše: Mislav Miholek

Otvorim svoje omiljene dnevne novine, tiskano izdanje i nabasam na članak o osamdesetima godinama. Naš cijenjeni kritičar, dobitnik više Porina, odlučio se obračunati s omiljenom dekadom hrvatskih slušatelja. Hrvoje H. uzeo je glazbenu lopatu i odlučio zatući desetljeće koje baš pretjerano ne voli. Dekada kao dekada, ima dobre muzike, ima grozne muzike, ali od sve muzike, osamdesete se i dalje drže najbolje.
    
Glazba nikada nije samo glazba, ona je uvijek odraz društvenih okolnosti. Iako Hrvoje H. optužuje pop glazbu da je bila po mjerilu Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, ovo dvoje državnika jesu određivali to desetljeće. Prije američkih predsjedničkih izbora na Youtubeu se pojavila stara snimka Noama Chomskoga i Bernia Sandersa kako sredinom osamdesetih nastupaju na jednom američkom sveučilištu. Akademik SANU-a Chomsky se dere na sveučilišne profesore da jedini razlog zašto glasaju za Reagana je to jer su im plaće otišle višestruko gore u odnosu na sedamdesete. Taj jedini razlog puno govori o osamdesetima.

Uostalom, većina muzičara su bili protiv establishmenta, kao što je to i nekako normalno. Bruce Springsteen, Johnny Cash i njegov country krug, svi oni zdušno pjevali o mukama radnika i maloga čovjeka. Band Aid i Live Aid je niknuo u Engleskoj na oporbi establishmentu.

Danas, nema ni šarenog popa, ni umjetnika, ni pravoga rocka.   


Ovdje je Novi val umro političkom odlukom Saveza komunista kako to Gregor Tomc i Pero Lovšin ističu u knjizi "Moj život je novi val" Branka Kostelnika (Fraktura, 2004.), dakle nije Novi val propao jer je htio, nego ga je zatukla Milka Planinc i ta cijela ekipa štedljivih partijskih idiota. Bistro je meni da ljudi odrasli u komunizmu brane komunizam.
    
Zanimljivo, naši ljudi nekako ne vole spominjati taj period 1982. i 1983. kada nije bilo Duška (deterdžent, ulje, šećer, kava i ostalo), nego vole osamdesete jer ih personificira Ante Marković. Ljudi vole osamdesete jer je muzika bila šarena, jer su pjesme bile ljubavne, jer je pop bio optimističan, a bilo je dovoljno artista. Uostalom, jedan Arsen Dedić ima čak 14 albuma iz toga desetljeća (1980-1989.).
    
Danas, nema ni šarenog popa, ni umjetnika, ni pravoga rocka. I zato U2 može sa svojim albumom "Joshua Tree" trideset godina kasnije napuniti svaku dvoranu. Jer ljudi kada čuju "Where the Streets Have No Name" sjete se neviđene pozitive koju svijetu donijeli Ronald Reagan, Margaret Thatcher, Helmut Kohl, Ivan Pavao II. i cijela galerija državnika koja nije bilo tamo ni u sedamdesetima, ni u devedesetima. Nama treba danas državnika, a ne ljudi kao Macron koji bez problema baci 26 hiljada eura na šminku.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

MUZIČKA KRITIKA, NOVI VAL, MUZIKA, MISLAV MIHOLEK, OSAMDESETE, GLAZBA, ROCK