Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Što to ne valja s nama?

Sada poslije svega, nije jasno zašto vlasti u Hrvatskoj ne ulažu više, sposobnosti i ambicije u stabiliziranju javnog znanja o Domovinskom ratu, kao identitetskom polazištu moderne hrvatske države.

Piše: Darko Marinac

Hrvatska je mlada država, nastala u vrijeme nestanka velike ideologije na istoku Europe u vremenu naraslih nada u pobjedu demokracije na cijelom kontinentu. Tako su se raspale sve višenacionalne tvorevine u Europi. Posebnost Hrvatske je u tome što je njena potpuna državnost izborena krvavim ratom, kada se mlada hrvatska država branila  od velikosrpske agresije, od hladnoratovske vojne nemani, zajedničke vojske.

Sada poslije svega, nije jasno zašto vlasti u Hrvatskoj ne ulažu više, sposobnosti i ambicije u stabiliziranju javnog znanja o Domovinskom ratu, kao identitetskom polazištu moderne hrvatske države. Imamo i Deklaraciju o Domovinskom ratu. No ona po svom načinu i vremenu nastavka pokazuje kako je samo legitimacijski dokument, s učincima pacifikacije branitelja i svih društvenih snaga u Hrvatskoj, koje su za Hrvatsku podnijele žrtve i koje su je željele.

Samo u Hrvatskoj je  u vremenu od 1996. do 2006., u cilju direktne pomoći nekim medijima, potrošeno 36,6 milijuna eura.

Hrvatske vlade često pokazuju zavidnu glupost i društvenu nemarnost kada misle kako će branitelji „popiti“  verbalnu obranu „Oluje“, uz jasno financiranje filmova i uradaka od raznih agencija i Ministarstva kulture. Mi, dakle Republika Hrvatska financirali smo između ostalih i film koji prikazuje kako je Hrvatska vojska ubila mentalno bolesne ljude u Dvoru na Uni, za vrijeme Operacije Oluja, a taj filmski uradak prikazivan je po filmskim festivalima. Voditelj Agencije koja je to financirala, koči se kao važna osoba na hrvatskim festivalima. Teško je kako je ovo bilo moguće bez koordinacije u ministarstvu kulture, a za to su bili opet potrebni krivi ljudi na pravom mjestu.

Poznata je i objavljivana činjenica kako su vanjski akteri u periodu od 1990. do 2006. godine upotrijebili vrijednost ekvivalentnu i do milijardu eura koja je investirana na kratkoročno i dugoročno oblikovanje javnog znanja u zemljama nastalim raspadom SFRJ. Samo u Hrvatskoj je  u vremenu od 1996. do 2006., u cilju direktne pomoći nekim medijima, potrošeno 36,6 milijuna eura. Medijska podrška je, kako mnogi ističu, jedan od najispolitiziranijih oblika strane pomoći. Izravna pomoć medijima, kao i pomoć u medijskom sadržaju, bila je usmjerena na ispunjenje postavljenih političkih i društvenih ciljeva.

U 2000. toj godini dogodilo se dosta promjena i zanimljivih stvari u Hrvatskoj. Dogodilo se nešto zaista zanimljivo, počele su financijski slabiti i propadati nevladine udruge civilnog društva NGO u velikom broju. Razlog tome je vrlo realan, poslije izbora početkom godine, došlo je do promjene vlasti, pa investitori nisu imali potrebu jačati elemente oporbe. O tome je slikovito javno svjedočio i urednik Indeksa.

Pa se nekada trebamo pitati, ajde ako vanjski akteri raznih profila ulažu u oblikovanje istine u drugim zemljama, a za nas bitno u Hrvatskoj, trebamo li mi sami ulagati u oblikovanje svog mišljenja i to u smjeru raznih interesa. Moramo li financirati režijske troškove udruga i pojedinaca kojima je osnovna djelatnost unošenje preinaka javnog pamćenja u korpus javnog znanja hrvatskih građana. Mi to izdašno radimo.

Poslije pada srebreničke enklave i potpune predaje međunarodne zajednice,  prijetio pad bihaćke sa još većim mogućim žrtvama.

No, za neke stvari smo i sami krivi. Nedavno smo obilježavali Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, prema medijima, ali i izjavama naših dužnosnika, jednostavno nije jasno što slavimo, jednu akciju istina krajnju i pobjedničku ili pobjedu u Domovinskom ratu. Dalje koje su dominantne slike iz Operacije Oluja? U toj završnoj operaciji oslobođeni veliko dijelovi Hrvatske,ali ona je imala veliki utjecaj i na područje BiH, uslijed toga što su dijelovi RH i BiH jedinstveni operativni prostor. Poslije pada srebreničke enklave i potpune predaje međunarodne zajednice,  prijetio pad bihaćke sa još većim mogućim žrtvama. Upravo je zato slika spajanja hrvatskih i bosanskih snaga u Tržačkim Raštelima s rukovanjem  generala Marekovića i Dudakovića, trebala biti dominantna slika Operacije Oluja, unatoč tome što nije razjašnjena uloga posljednjeg u razaranju Zadra.  To je trebalo biti nešto kao hrvatsko-bosanski susret, kao američko sovjetski  na rijeci Elbi.

U tom jednom komunikacijskom vakuumu značajnog povijesnog događaja jednostavno se lako događaju stvari,  kao inicijativa o isprici srpskom narodu koji je izbjegao većinom u motoriziranoj koloni. Sve kolone su na jedan način tužne, no uspoređivati izbjeglice koji su otjerani bez ičega, sa ovim uvježbavanim zbjegom je intelektualno i moralno nakazno. I šalje jasnu sliku,  jedni su nebeski narod, a ovi drugi su jednostavno gamad, s onim povijesnim potencijalom sličnim kao sa nekažnjenim  ubojstvima u beogradskoj skupštini.

Već jedno duže vrijeme imamo jednu stručno osmišljavanje i javnu raspravu, pa čitanja u Saboru, Strategije nacionalne sigurnosti. No već za oko tjedan dana požari na Jadranu obesmislili su njene osnovne postavke, posebno integrativnost i fleksibilnost. Mi, kao država, kao društvo ne uspijevamo koristiti sve državne resurse u kriznim situacijama, a postižemo parcijalne uspjehe, kao npr. piloti kanadera u Izraelu, kao čin učinkovite vojne diplomacije ili nedavno u Boki Kotorskoj gdje su požnjeli ovacije naroda i turista.  Naši hrabri i požrtvovni vatrogasci osvojili su hrvatska srca, čak do razine izrugivanja vlasti. Ministar obrane ponudi ostavku, premijer tašto i uvrijeđeno reagira.

Politički akteri, često vide javna dobra kao resurse političke, grupne i osobne moći, pa je stoga i personalni odabir vodećih ljudi usmjeren tome. Kakva integracija, mene tu postavilo, neće mene ulica ili katastrofa micat!

Naš prvi vatrogasac izjavio je kako oni nisu zvali vojsku prilikom katastrofičnog požara u Splitu, jer vojska nije obučena za gašenje, kao da je kod požara sve u gašenju. Vojska je u prvim momentima mogla evakuirati uplašene ljude iz kuća, davati logističku potporu i sl. Sad je pitanje kako nema integracije naših sposobnosti za nadilaženje kriza. Nacionalna sigurnost, kao i sposobnosti za nadilaženje kriza kao i uslijed požara su javno dobro u najčišćem izvornom obliku, jer nitko ne može reći, daj ti meni veću plaću, a ja ću sam sebi gasit kad se zapali, liječiti, djecu učit i dr. Politički akteri, često vide javna dobra kao resurse političke, grupne i osobne moći, pa je stoga i personalni odabir vodećih ljudi usmjeren tome. Kakva integracija, mene tu postavilo, neće mene ulica ili katastrofa micat!

U najnovijim požarima u dalmaciji, još veći kaos. Sasvim je neprihvatljivo da turisti vozači na autoputu prema moru, budu prisiljeni voziti u suprotnom smjeru bježeći od vatre i dima. Intenzitet i broj požara je do sad nezapamćen ima i uhićenih. Nemaju veze s istinom, teze, neko nas sinkronizirano napada, podmetanje požara i sl... Stvar je bitno drugačija, otprilike kao i sa teorijom nastanka raka u organizmu, kada bitno padne imunitet maligne stanice bujaju. Da se ne mičemo mravi i bube ulazile bi nam u usta, nozdrve i uši. Naša država ne izvršava državne funkcije, sektorom sigurnosti upravlja se metlama čistki, društvo nam je devastirano. Sad je sam pitanje vremena, po ljeti požari, kasnije epidemije, suše, poplave i dr. Nitko nas ne napada Hrvatskoj je jednostavno ukradena država tj. izgubili smo imunitet. Sad treba čekati bilo što, najezdu skakavaca tj. bilo što.

U opisanom imali smo kronični nedostatak komunikacije. Da li je netko čuo ispriku Hrvatskih autocesta, vozačima, HAK-a, ministra ili MUP-a i dr. Da li tko čuo Premijera ili Predsjednicu u vezi kaosa čitaj požara u Dalmaciji. Da li je tko čuo javne pohvale vatrogascima i građanima. Da li je tko čuo išta od krizne komunikacije od strane hrvatskih institucija?! Što je radio ministar policije, ili to samo premijer zna?

U vanjskoj politici imamo bauljanje dvije struje i dok se na razjasne konture hrvatske vanjske politike, nacionalnih interesa i vrijednosti koje se brane, nema ni slova od Strategije nacionalne sigurnosti. Dok nema nacionalne informacijske strategije teško možemo govoriti o nadilaženju današnjih ili suvremenih sigurnosnih prijetnji i koncepta Domovinske sigurnosti.

Dok nema nacionalne informacijske strategije teško možemo govoriti o nadilaženju današnjih ili suvremenih sigurnosnih prijetnji i koncepta Domovinske sigurnosti.


Mi kao narod, kao birači, kao porezni obveznici, moramo naučiti čitati poruke koje nam politički akteri, poglavito oni vodeći šalju. Jer to nisu poruke i politička komunikacija, koje treba pratiti političko djelovanje, kao njegova potpora, već su to izjave i poruke, koje nam trebaju stvoriti iluziju, što duže to bolje, o njihovoj virtualnoj kakvoći, svojstvima i namjerama. Takvoj političkoj komunikaciji cilj je smirivanje, točnije pacifikacija javnosti, a nikako ne traženje ili osluškivanje pristanka za neke razvojne politike ili kako vole reći reforme.

Vole upotrebljavati tu riječ reforma, bez značenja. Zato predlažemo jednu istinsku i jednostavnu reformu npr. automobil javnog dužnosnika ne smije biti više od dva puta mlađi od sredstava kojim se ostvaruju javna dobra. Kao npr. vatrogasnog vozila, medicinskog aparata, pomagala i računala u školi,  … pa sve do npr. vojnog zrakoplova. Jer da je po Migovima ili vatrogasnim vozilima, ne bi došli dalje od Yuga, naravno s grijanim i od umjetnog krzna obloženim volanom, kao dužnosničkom opremom i naravno zekinim repom.