Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Traže li liječnici status aristokratskog staleža?

Liječnik je osoba koja skrbi za naše zdravlje i kojoj u potpunosti vjerujemo.

Piše: Maroje Višić

U hrvatskom društvu tri staleža zauzimaju posebno visoko mjesto i građani se prema njima odnose s neupitnim respektom. Ta tri staleža su: učiteljski, svećenički i liječnički „stalež“. Od tri spomenuta staleža samo je jedan uspio izgubio ugled koji je nekoć uživao. Između preostala dva staleža povučena je jasna demarkaciona linija skrbi: skrbi za dušu i skrbi za tijelo.

Predmet ove kolumne je osvrt na neke od zahtjeva HUBOL-a. Teza da je liječništvo stalež, a ne profesija nameće se iz zahtjeva koje HUBOL predlaže, a koji se odnose na dodjeljivanje nekretnina ili gratis ili pod iznimno povoljnim uvjetima, zahtjevu da se napad na liječnika tretira kao napad na službenu osobu, te prema zahtjevima za drugim olakšicama i povlasticama: „stambeni krediti s kamatom manjom od 2 posto“, „oslobađanje od dijela poreza i prireza ako rade u malim mjestima i lošije razvijenim područjima“.

U modernom društvu staleže su zamijenile profesije. Profesije se vrednuju na osnovu primanja i samo na toj platnoj osnovi koja u obzir uzima specifičnosti posla treba diferencirati između profesija.

Liječnik je osoba koja skrbi za naše zdravlje i kojoj u potpunosti vjerujemo. Stoga je sasvim intuitivno da će svaki čovjek u zdravlju ili u bolesti uvijek biti na strani liječnika i liječničkih zahtjeva. Međutim, neki zahtjevi HUBOL-a su kontraintuitivni. Jedan od tih zahtjeva je „ukidanje obveza prema zdravstvenoj ustanovi u kojoj ne žele raditi, a koja im je plaćala specijalizaciju“. Od prvog dana kada upiše Medicinski fakultet, pa do dana dok ne završi specijalizaciju troškove studiranja i specijalizacije snose porezni obveznici. Dakle, čitavo društvo je uložilo novac u liječnika, pa je s pravom za očekivati da se liječnik oduži zajednici tako što će određeno vrijeme provesti liječeći ljude iz čijih džepova se financiralo njegovo obrazovanje. U inozemstvu studiji medicine skupo se plaćaju. Mnogi studenti medicine uzmu visoke kredite koje onda kada se zaposle kao gotovi liječnici još dugo otplaćuju.

Zatim zahtjevi za „besplatno korištenje stana tijekom specijalizacije i stručnog usavršavanja“ i „stan ostaje u vlasništvu liječnika ako 10 godina odradi na određenom području“. Ova dva zahtjeva kao da rezoniraju s nedosanjanim snovima socijalizma. Čak i da se prihvati zahtjev da se liječniku dodijeli besplatno stan, zašto bi to bilo nakon 10 godina? Zašto recimo stan ne bi u poklon dobio nakon 35 godina koliko u prosjeku treba „običnom građaninu“ da isplati kredit za stan od 40 kvadrata?

Zahtjev za „osiguranjem od liječničke pogreške“. „Errare humanum est“, ali kada liječnik pogriješi onda posljedice mogu biti dugotrajne i doživotne, a odštete milijunske. Ali ako je slijediti zahtjeve HUBOL-a onda se može i ovako argumentirati: kada već traže besplatne stanove, druga materijalna dobra i zaštićeni status, onda bi valjda trebali moći nešto i garantirati, odnosno iz paketa povlastica preuzeti i odgovornosti.

Nepovredivost i svetost života temelj su konvencija o ljudskim pravima i drugih pravnih akata.

Kada se spomenuti zahtjevi HUBOL-a promotre konsekutivno stječe se dojam da se unutar šireg društva želi formirati jedan zasebni stalež s obilježjima aristokracije. U feudalnoj prošlosti pripadnici aristokracije uživali su brojne olakšice i povlastice. Imanja i posjede u vlasništvo su dobivali darovnicom kralja. Bili su oslobođeni plaćanja poreza. Napad na pripadnika aristokracije kažnjavao se kao napad na sâmog kralja (usporedi sa zahtjevom da se „napad na liječnika tretira kao napad na službenu osobu). Zahtjevi HUBOL-a nekako podsjećaju na ovo minulo vrijeme. U modernom društvu staleže su zamijenile profesije. Profesije se vrednuju na osnovu primanja i samo na toj platnoj osnovi koja u obzir uzima specifičnosti posla treba diferencirati između profesija.

U liječništvu kao i u drugim profesijama postoje liječnici i postoje karijeristi. Većina hrvatskih liječnika radi prekovremeno i radi odlično svoj posao. Nemalo puta sam pročitao kako dan jednog kirurga traje 18 sati, ili kako su neki naši liječnici u samom vrhu grane medicine kojom se bave. To samo svjedoči da su oni na prvom mjestu ipak liječnici koji slijede Hipokratovu zakletvu i podređuju vlastiti život u korist bolesnika. Nepovredivost i svetost života temelj su konvencija o ljudskim pravima i drugih pravnih akata. Stoga, posao koji u opisu radnog mjesta ima odgovornost za tuđi život treba biti posebno vrednovan i potrebno je kroz razne beneficije omogućiti liječniku da podijeli to breme odgovornosti. Zahtjev za „beneficiranim radnim stažem“ ide upravo u tom smjeru. Pa čak i zahtjev za „oslobađanjem dijela poreza i prireza“ ukoliko liječnik radi u nerazvijenim sredinama. Naposljetku, bilo bi dobro kada bi postojala uzajamna osjetljivost države prema specifičnostima liječničkog posla, ali i liječnika prema državi. Hrvatska ima velik javni dug, nizak BDP i unaprijed raspoređen tijesni budžet. Liječnici su još uvijek dio hrvatskog društva, pa bi prilikom artikuliranja zahtjeva svakako u obzir trebali uzeti navedene specifičnosti hrvatskog društva i države.


* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

stalež, profesija, Maroje Višić, MEDICINA, LIJEČNIK, liječnici, HUBOL