Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Odgovor B. Dežuloviću na dalmatinsku gostoljubivost - turizam je u međuvremenu doživio promjene

Mnogi su cjeloživotne ušteđevine uložili u izgradnju apartmana kako bi tom dodatnom djelatnošću podebljali tanašne mirovine.

Piše: Maroje Višić

Boris Dežulović u tekstu „Čudo vanpansionske potrošnje“ s dozom sjete pa čak i romantizma prema minulim turističkim vremenima '68. osvrće se na promjene u dalmatinskoj gostoljubivosti. Dežulović dobro opservira prijelaz u odnosu prema gostu kao članu obitelji, pa do ovovremenog tretiranja gosta kao hodajućeg bankomata. Sasvim je točno da je gost nekoć dijelio mjesto za obiteljskom trpezom, jeo netom uhvaćenu ribu na gradelama, kušao domaćinove suhe smokve, vino i inćune i sve to za ondašnjih 150 dinara. Također, sasvim je točno da danas gost plaća rezanje pizze, parking mjesto u hladu skuplje nego parking mjesto na suncu, nekvalitetnu hranu po cijeni daleko skupljoj od kvalitetne itd. I dok su ovi primjeri još  uvijek iznimke, ne bi me čudilo da postanu pravilo. Jer kako narod kaže: „prilika čini lopova“. Međutim, premda je Dežulovićeva kritika dalmatinske gostoljubivosti točna ona je ipak jednostrana i ne uzima u obzir promjene koje su se dogodile u proteklih pedesetak godina, a što kritiku čini donekle promašenom i ne objektivnom. U nastavku slijedi odgovor Dežuloviću.

Moram li uopće spominjati povijesni kontekst prije pedesetak godina? Mislim da ne moram, jer svi znamo koje i kakvo vrijeme je to bilo. Ali evo u kratko presjek prosječnog Dalmatinca od prije pedesetak godina. Prosječni Dalmatinac tada je imao staru kamenu kuću tik do mora, a malo dalje u brdu didovu zemlju ili vinograd. Uzgajao je masline, smokve, vinovu lozu, držao ovce, svinje, domaću perad i slično. Cijela obitelj, pa i šira rodbina mogla je namiriti troškove života od vlastite proizvodnje. Stari dalmatinski moto glasio je: „gdje ima pjat za dvojicu ima i za trećeg“ i „gdje čeljad nije (o)bijesna kuća nije tijesna“. I taj treći pjat uvijek je bio rezerviran za gosta. Ali to je bilo prije pedeset godina. U međuvremenu život je postajao sve skuplji, djecu je trebalo poslati na studije, došli su krediti: švicarci, zadruge, došli su porezi, došle su bolesti, a trebalo je platiti i studije i kredite i namete i liječenja. Što se dogodilo? Najprije se prodalo domaće životinje, pa se zatim prodala didovina, a oni najnesretniji bili su prisiljeni prodati i staru kamenu kuću tik do mora. Oni pak koji su ostali samo s kućom na moru morali su se ili adaptirati ili nestati. Dalmatinski čovjek rođen na tvrdom kamenu i škrtom kršu uvijek je bio žilavo i snalažljivo stvorenje, pa se je tjeran egzistencijalnom nuždom dosjetio unovčiti jedino što mu je preostalo: sunce, more, pršut, ribu, itd.

Turizam se razgranao na kampove, hostele, apartmane, luksuzne apartmane i hotele kako bi zahvatio sve niše. Gost je postao zahtjevan. Traži luksuzno opremljene apartmane s hotelskom uslugom, a po cijeni autokampa.

   
Ali i turizam je u međuvremenu doživio promjene. Postao je masovni, a s masovnim turizmom dolaze i gosti različite socio-ekonomske pozadine. Prije pedesetak godina gost je bio smješten u jednoj sobi u skromnoj kući dobrog dalmatinskog domaćina. A te kuće su bile skromno opremljene, katkada i s poljskim toaletom. Gost je također bio skroman pa nije zahtijevao nikakav ekstra komfor. A bio je i zahvalan. Uvijek bi ostavio nekakvu dodatnu napojnicu da se oduži za gostoljubivost, ostao bi u korespondenciji s domaćinom iz čega bi se katkad izrodilo i doživotno prijateljstvo. Dalmatinski čovjek oskudijevao je, a gost bi to primijetio, pa bi često u rego donosio kavu ili neke druge namirnice koje su tada u bivšoj Jugoslaviji bile nedostupne. Danas putuje svatko u svakakvim aranžmanima: od backpackera i studenta pa do vrhunskog neurokirurga i generalnog menadžera internacionalne kompanije. Turizam se razgranao na kampove, hostele, apartmane, luksuzne apartmane i hotele kako bi zahvatio sve niše. Gost je postao zahtjevan. Traži luksuzno opremljene apartmane s hotelskom uslugom, a po cijeni autokampa. Luksuz treba i platiti. Premda gotovo svaki gost govori kako mu je ljetovanje u Hrvatskoj jeftino, nikada se ne sjeti ostaviti napojnicu. Domaćina tretira kao slugu koji treba biti zadovoljan ako mu ovaj smještaj plati 50 eura.

Zašto uopće Dežulović implicira da bi hrvatski iznajmljivač trebao besplatno gostiti gosta?


U zapadnom svijetu, s kojim se toliko uspoređujemo, sve ima svoju cijenu. Gost svakako može imati zahtjeve, ali te zahtjeve onda treba i platiti. Gdje to još postoji da gost plati novouređeni apartman (u prosjeku adaptacija i uređenje 25m kvadratnih apartmana košta 150 000 kn) 50 eura i gratis dobije domaći pršut, frišku ribu, suhe smokve i ostale gastronomske delicije? Ne postoji više čak niti kod gostoljubivog Dalmatinca. U novosagrađenim hotelima u Abu Dhabiju možete naručiti janjetinu s bilo kojeg dijela svijeta. Što mislite hoćete li je dobiti uračunato u cijenu smještaja (i koja je cijena takvog smještaja?) ili ekstra platiti? Zašto bi Dalmatinac bio gluplji (ili skromniji) od Arapina? Zašto uopće Dežulović implicira da bi hrvatski iznajmljivač trebao besplatno gostiti gosta? Mnogima je iznajmljivanje apartmana i popratnih sadržaja jedini izvor prihoda koji moraju zgrnuti u kratkim sezonskim mjesecima i zatim razvući za život na cijelu godinu do iduće turističke sezone. Mnogi su cjeloživotne ušteđevine uložili u izgradnju apartmana kako bi tom dodatnom djelatnošću podebljali tanašne mirovine. U posao se ne ide iz motiva „dosadno mi je, pa da mi prođe vrijeme“, već iz motiva isplativosti tog posla. Uvjeren sam da niti jedan današnji iznajmljivač u turizam nije ušao jer su mu ljetni dani predugi, nego iz nasušne potrebe, jer treba platiti režije, poreze, liječenja, školovati djecu i uzdržavati nezaposlenu djecu.
   
Dežulović redukcionistički i kontekstualno apstrahirano zaključuje: „Pedeset godina kasnije, novac, gramzivost i pohlepa domorocima su potpuno pomutile razum, u samo dvije generacije Dalmatinci, nadaleko poznati gostoljubivi domaćini široke ruke, pokvarili su se kao mljeveno meso na akciji u Konzumu (...)“. Prije pedesetak godina bio je socijalizam, danas je kapitalizam. Zašto bi, dakle, dalmatinski iznajmljivač poslovao prema socijalističkom modelu u kapitalizmu? Na početku smo rekli da „prilika čini lopova“, no bolje je reći da neprilika čini „lopova“. A neprilika je u proteklih pedesetak godina bilo i dalmatinski čovjek ih je osjetio na vlastitim leđima.


* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

KAPITALIZAM, GOSTOPRIMSTVO, BORIS DEŽULOVIĆ, TURIZAM, DALMACIJA, Maroje Višić