Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Internetski slijepi pri zdravim očima - ne vidimo ljepotu, ali ni siromaštvo

Kako to da na samom upoznavanju nemaju nešto za reći jedno drugom, nego buljiti u njezine fotografije? Uostalom zašto uopće treba gledati njezine fotografije kada ona sjedi tik do njega?

Piše: Maroje Višić

Prije nekoliko mjeseci pročitao sam kratki tekst na portalu Jutarnjeg lista u kojem se muškarac u ranim tridesetim istovremeno žali i čudi kako ne može pronaći ozbiljnu djevojku i započeti zajednički život premda ima posao u Njemačkoj i stan u potkrovlju obiteljske kuće.

Taj mi se članak urezao u sjećanje jer sam i sâm promislio kako je začuđujuće da netko tko je radišan i spreman s nekim podijeliti dobre i loše strane života ne može pronaći srodnu dušu. Posebno me začudilo to što danas malo koji tridesetogodišnjak u Hrvatskoj ima koliko-toliko sigurna primanja i vlastiti krov nad glavom. Stoga, za pretpostaviti je da dotični ne bi trebao imati nikakvih problema u pronalasku partnerice. Međutim, njemu nije jasno zašto je tomu tako, te u nastavku teksta spominje razne društvene mreže za upoznavanje na kojima, kako kaže, prevladavaju slike stražnjica i grudi djevojaka/žena. Premda dalje nije elaborirao taj fenomen, on je intuitivno naslutio uzrok i razlog svog problema. Nekoliko mjeseci kasnije i autor ove kolumne imao je prigodu posredno posvjedočiti riječima žalosnog i začuđenog muškarca.

Dakle, u kafiću sjede mladić i djevojka. On joj prilazi s upitom o Instagramu i nakon toga u tišini, s dubokim divljenjem i strahopoštovanjem pregledava njezine erotične fotografije zamišljajući je nekim nedodirljivim, uzvišenim, pa čak i svetim bićem.

Sveopća glupost generacija koje i nisu toliko mlađe od mene ogleda se u svakidašnjoj uvodnoj rečenici kojom muškarac započinje flertovati sa ženom: „Koji ti je nick [nadimak] na Instagramu?“. Kada sam načuo tu rečenicu najprije sam promislio da je riječ o još jednoj uvodnoj floskuli za probijanje leda poput: „Ako si ti ovdje tko onda upravlja rajem“ ili „ Je li boljelo kada si ispala iz raja“ ili ako je cura strankinja „I'm Microsoft and can I crash at your place tonight“ i slično. Međutim, nakon upita o Instagramu uslijedila je još glupavija radnja pregledavanja njezinih fotografija dok mu ona sjedi ispred nosa. Vođen znatiželjom diskretno sam povirio na njegov mobitel ugledavši točno ono što je mladić s početka ovog teksta spominjao: stotine identičnih slika njezinih grudi, stražnjice i lica u raznim izdanjima, pozama i facijalnim grimasama. Moram priznati da si je djevojka dala truda. Ali i ja sam dao truda pa sam naknadno malo pogledao taj Instagram. Odmah sam uočio slijedeće: ne samo da je ta djevojka imala na stotine istih slika, nego ona izgleda isto kao i stotine drugih djevojaka na Instagramu. Zanimljivo je da muška populacija komplimentava izgled tih djevojaka, pa se onda pitam kako uopće vide razliku između djevojke A, djevojke B, djevojke C kada su sve uniformne, ako je svaka lijepa koja je onda ružna i slična zdravorazumska pitanja. Dozvolite da vam još jednom dočaram ambijent koji otkriva apsurdnost situacije i glupost mladića i djevojke. Dakle, u kafiću sjede mladić i djevojka. On joj prilazi s upitom o Instagramu i nakon toga u tišini, s dubokim divljenjem i strahopoštovanjem pregledava njezine erotične fotografije zamišljajući je nekim nedodirljivim, uzvišenim, pa čak i svetim bićem. Ona sjedi uspravno zračeći nekom uzvišenom glupošću i u potpunosti svjesna da je on mali podanik koji je obožava i kojemu koljena klecaju dok gleda njezino savršeno tijelo znajući da mu dostupno može postati samo njezinom milošću. Premda sam imao drugih obaveza odlučio sam ostati da vidim epilog ovog apsurda: svatko odlazi svojim putem. Odlazim i ja za svojim obavezama i pri tome pitajući se: što je s tim skoro pa mojim vršnjacima? Sjede jedno naspram drugog, gledaju se, a ne vide se. Kako to da na samom upoznavanju nemaju nešto za reći jedno drugom, nego buljiti u njezine fotografije? Uostalom zašto uopće treba gledati njezine fotografije kada ona sjedi tik do njega? Zašto ta mlada djevojka za svoje jedine adute smatra stražnjicu i grudi i preko njih se predstavlja? Zar je moguće da su ti ljudi duhovno isprazni i patološki samoljubljivi?

Ostavljam ta pitanja po strani i vraćam se pitanju komunikacije mlađih generacija. Jeste li možda primijetili evoluciju „emoticona“? Od početne mogućnosti izražavanja tuge ili radosti pripadajućim emoticonom do stvaranja jezičnog sustava emoticona. Zapravo možemo govoriti o emoticonima kao o novom jeziku. Danas postoji nebrojeno emoticona koje mlađe generacije koriste prilikom on-line dopisivanja kako bi izrazili neka stanja ili osjećanja. Stoga niti ne čudi onda što se mlađe generacije više ne znaju izražavati ili ne razumiju školske lektire. Wittgenstein je sjajno rekao: „Granice mog svijeta omeđene su mojim jezikom“. Možete onda zamisliti koliko je tek skučen svijet onih generacija koje razmišljaju i izražavaju se emoticonima? Ne čudi stoga da mladić iz kafića nije imao što za reći djevojci, jer se emoticon ne može izreći. Nakon što je vidio njezine erotične fotografije možda joj je, za povratnu informaciju, trebao nacrtati emoticona koji plazi jezik. Katkada mi se, vozeći se tramvajem i promatrajući ljude uronjene u mobitele, čini da im je u glavi jedan veliki emoticon, da su u potpunosti nesposobni izraziti u jednoj prosto proširenoj rečenici ono što ih brine, ono što ih veseli, ono čemu se nadaju, ono čega se pribojavaju.

McDonalds je već za one koji imaju primanja 3000kn.

Za kraj još jedan primjer apsurda i gluposti. Nezaposleni mladi ljudi, srednjoškolci ili oni koji rade preko nekih od mjera HZZ-a za 2400kn na spojeve (kada i ukoliko do njih uopće dođe) izlaze u pomodne restorane. Djevojke u večernjim toaletama, a muškarci u odijelima. Potom pretendiraju da su veliki enolozi i gastronomi. Premda bismo to htjeli, život nije epizoda iz „Seksa i grada“ ili „Faca“. Kakav je to uopće raison da netko tko praktički volontira i koga još uvijek roditelji financijski potpomažu odijeva odijelo ili toaletu i izlazi u restorane za koje je uvriježeno da su skupi i da ih se pohodi za svečane prilike? Kakav je to odnos mladih ljudi prema novcu i prema radu? Karikirano ću reći da je za takve osobe izlazak na burek i klupicu u parku. McDonalds je već za one koji imaju primanja 3000kn.

Zaključit ću. Mislim da su sva sredstva koja su trebala zbližiti ljude  (Facebook, Twitter, Badoo, itd.) doprinijela samo još većem otuđenju čovjeka od čovjeka. Čovjek nikada tako intenzivno, posredstvom modernih tehnologija, nije bio toliko prisutan u javnosti, a istovremeno toliko otuđen i usamljen. Ako netko ispred sebe ne vidi ljepotu žene ili muškarca, kako onda možemo očekivati da vidi sveopću bijedu, siromaštvo, prosjake na ulicama? Ako volonteri izlaze u odijelim i toaletama u restorane živeći tako neki imaginarni život, kako možemo očekivati da vide problem u tome što nemaju posla i žive s roditeljima? Naposljetku, ako se ljudi više ne znaju izraziti materinjim jezikom kako možemo uopće išta očekivati?

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

LJEPOTA, SIROMAŠTVO, MEĐULJUDSKI ODNOSI, INTERNET, INSTAGRAM, Maroje Višić