Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Nastavak pitanja o privatnosti: država i privatnost

Svatko ponaosob može odlučiti koje i kakve sadržaje će objavljivati i preuzimati s Interneta, te hoće li na javnim površinama šetati s ruksakom bezazlenog ili nekakvog drugog sadržaja.

Piše: Maroje Višić

U prošloj kolumni Pitanje o privatnosti na Internetu dosadno je i izlišno pitanje pokušao sam pokazati zašto je svaka rasprava o privatnosti bespredmetna. Pokazao sam kako je čovjek potpao pod tehnološku racionalnost, te kako su narcistički i autoerotični porivi snažniji od želje za intimnosti i anonimnosti. Pitanje privatnosti, dakle, razmotrio sam na individualnoj razini. No zbog višeslojnosti tog pitanja sada ću pokušati poduzeti istu analizu, no ovaj put na relaciji država i privatnost. Prilikom ove analize na umu imam sve one skupine i pojedince koji protestiraju protiv zadiranja sigurnosnih službi u aktivnosti pojedinaca na Internetu (posljednji primjer bio je u Rusiji), potom sve one koji se opiru nadzornim kamerama na javnim mjestima, zatim one koji su se opirali biometrijskim putovnicama, „čipiranju“ novorođenčadi i drugim načinima praćenja osoba.

I dok su u prethodnoj kolumni operativni pojmovi bili tehnološka racionalnost, autoerotične i narcističke pobude, ovdje će nosivi pojam biti disciplina i panoptikon. Disciplinu treba razumjeti kao ono što nadzire, određuje, klasificira i raspoređuje. Disciplina je uvijek pripadna domeni moći, i to specifične moći: moći suverena i moći autoriteta (pri tome autoritet treba shvatiti ne samo kao državni autoritet već u najširem smislu: kao nastavnički autoritet, liječnički autoritet itd.). Stoga onaj tko posjeduje moć posjeduje i disciplinu, on nadzire, klasificira, raspoređuje i određuje. Konačni cilj je disciplina čitave populacije.

Valja primijetiti slijedeće: „workhouse“ je bila prva institucija discipline, odnosno uklanjanja onih slojeva populacije koji su predstavljali smetnju moći suverena ili su predstavljali opći društveni problem (siromaštvo i sitni lopovluk bili su na zenithu u 19.st.).

Na početku ćemo ukratko razmotriti razvoj i formiranje discipline kroz stoljeća. Za primjer ću uzeti tzv. engleske „workhouses“ iz 19. st. „Workhouses“ su bile institucije u kojima su na istom mjestu bili smješteni siromašni, neprilagođeni, devijantni, nezapošljivi, sitni lopovi, mentalno oboljeli, fizički oboljeli (od bolesti za koje tada nije bio znan lijek) prostitutke i članovi dobrostojećih obitelji (razlog je najčešće bio da im se oduzme nasljedstvo, premda najčešće uopće nisu bili mentalno oboljeli). Programska zadaća ove institucije bila je preodgoj onih mentalno sposobnih kroz rad. Valja primijetiti slijedeće: „workhouse“ je bila prva institucija discipline, odnosno uklanjanja onih slojeva populacije koji su predstavljali smetnju moći suverena ili su predstavljali opći društveni problem (siromaštvo i sitni lopovluk bili su na zenithu u 19.st.). Iz „workhouse-a“ formirat će se druge institucije discipline s pripadnim autoritetima poput psihijatrije, maloljetničkih domova, zatvora, itd.

I drugo što valja primijetiti jest da mehanizam discipline fizički, prostorno, administrativno i psihološki klasificira i raspoređuje pojedince unutar sustava vršeći time kontrolu nad populacijom. Evo još nekoliko svakodnevnih primjera discipline: škola (devedesetih godina): dobri učenici sjede u prvim klupama, a nestašni u za njih posebno namijenjenim klupama, iz te kvalifikacije izvodi se pravo na govor, rezervirano isključivo za dobre učenike. Arhitektura: kvalitetni stanovi uvijek su u blizini centra grada, dok su manje kvalitetni na periferiji. Ova kvalifikacija fizički raspoređuje imućne od siromašnih, samim time imućnima osigurava jednostavniji pristup javnim okupljanjima i time osigurava prevlast njihovih stavova. Bolnica: infektivni odjel ima dva ulaza jedan rezerviran za nezarazne, a drugi za zarazne bolesti. Liječnik je autoritet koji određuje što je zarazno, a što ne, on kontrolira i raspoređuje. Javne institucije: pojedinac klasificiran prema mjestu stanovanja, kvartu i adresi.

Internet, kamere na javnim mjestima, biometrijske putovnice, mobiteli s gps sustavom, „čipiranje“ ljudi i slične ideje i primjeri svjedoče obistinjenju ideala discipline nad čitavom populacijom.

Zadržimo se još na disciplini. Rekli smo da disciplina pripada domeni moći suverena i/ili autoriteta, a prvom funkcijom discipline naveden je nadzor. Zadaća nadzora je utvrditi anomalije ili odstupanja od očekivanog ili propisanog. U pred-tehnološkoj eri engleskih ulica 19. st. za nadzor bila je zadužena posebna „policija“. Već se može nazrijeti nedostatak ovakve tehnike nadzora: manjak ljudstva. To znači da će neke anomalije ili odstupanja uvijek proći neopaženo, izmaknuti kontroli i samim time nastaviti se dalje razvijati i svojim postojanjem predstavljati smetnju prevladavajućem poretku. Tehnološki napredak u cijelosti je eliminirao mogućnost da neke anomalije prođu neopaženo. Internet, kamere na javnim mjestima, biometrijske putovnice, mobiteli s gps sustavom, „čipiranje“ ljudi i slične ideje i primjeri svjedoče obistinjenju ideala discipline nad čitavom populacijom. To je doba panoptikona ili kolokvijalnije rečeno sveprisutnog oka „velikog brata“.

Naravno, sve navedeno pravda se većim stupnjem sigurnosti i dobrobiti građana: teroriste je moguće lakše pratiti, zbog nadzornih kamera na javnim mjestima smanjen je rizik od počinjenja nekog krimena, a i počinitelja je lakše identificirati, preko ugrađenih „čipova“ može se stati na kraj otmičarima djece, itd. Svakako da su ovo benefiti moderne tehnologije, međutim benefiti prema kojima treba izraziti skepsu. Pitanje dobra ili dobrobiti je etičko pitanje, a pokazano je kako je disciplina pripadna moći suverena, a ta moć je isključivo politička moć. Stoga, pitanje upotrebe tehnologije (za dobrobit građana) nije etičko, nego isključivo političko pitanje i politička odluka. Etički je samorazumljivo da je karakter tehnologije neutralan: ona može biti emancipacijska ili represivna sila isto kao što i kuhinjski nož može poslužiti za rezanje kruha, ali i kao hladno oružje. Politički je samorazumljivo kako je cilj suverena ostati suveren i u tom nastojanju koristiti se svim dozvoljenim i dostupnim sredstvima.

Ako disciplinski nadzor treba biti efikasan, onda mora biti totalan. Ništa ne smije biti prepušteno slučajnosti ili proći neopaženo. U prošloj kolumni privatnost je određena kao život sklonjen od pogleda drugih. Kada bi suveren, u ovakvoj konstelaciji svijeta, sklonio pogled ugasivši nadzorne kamere, prestavši pratiti korespondenciju osoba na Internetu, to bi značilo da svjesno dozvoljava i potiče ugrozu poretka i ugrozu vlastite moći i pozicije. Takva odluka, politički gledano, bila bi apsolutan promašaj, a zahtijevati takvu odluku znači bitki politički naivan. U očima suverena, a pod izlikom sigurnosti i prijetnjom od terorizma, privatnost je luksuz koji mora biti discipliniran.

Kao što sam to rekao u prošloj kolumni tako ću ponoviti i u ovoj: svatko ponaosob može odlučiti koje i kakve sadržaje će objavljivati i preuzimati s Interneta, te hoće li na javnim površinama šetati s ruksakom bezazlenog ili nekakvog drugog sadržaja, kao što svatko može odlučiti za što će koristiti kuhinjski nož. Naposljetku, za oslobođeni narcizam i autoerotizam nadzorne kamere nisu ništa drugo nego besplatna platforma za samofotografiranje („selfie“) na javnim površinama. Ovakva uputa nije defetizam kao što bi netko mogao protumačiti, nego politički realizam.

Za kraj treba spomenuti kako su i pojedinci suodgovorni za implementaciju panoptikona. Benjamin Franklin izvrsno je sažeo tu odgovornost rekavši otprilike ovako: „ljudi bi mijenjali puno slobode za malo sigurnosti“. Ova transakcija ima svoju cijenu: nestanak privatnosti.



* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

INTERNET, TEHNOLOGIJA, PRIVATNOST, DRŽAVA, Maroje Višić