Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Pitanje o privatnosti na Internetu dosadno je i izlišno pitanje

Nekoć se govorilo 'ako nije bilo u novinama nije se dogodila', a danas možemo reći da ako nije zabilježeno nekim tehnološkim sredstvom nije se dogodilo.

Piše: Maroje Višić

Privatnost u masovnom digitalnom društvu je oksimoron kao što je i drvena peć. Stoga je pitanje o privatnosti na Internetu postalo ne samo dosadno nego i izlišno, jer se tim pitanjem ne može opisati dio realiteta (slično je i s pojmom suverenosti država). Izlišnost pitanja o privatnosti razmotrit ću u kontekstu povijesnog mijenjanja tog pojma.

Ideju privatnosti kao unutarnjeg života pojedinca najprije treba dovesti u suodnos s pojmom rada. Rad (ukoliko nije kreativni rad poput umjetničkog) je specifično ljudska djelatnost kojoj pripada određeno vrijeme i koju karakterizira trajnost i monotonost. Radom pojedinac nastoji primarno osigurati daljnju egzistenciju, a preostalim sredstvima razvijati neke daljnje interese ili hobije. Stoga što u radu čovjek uvijek iznova mora obavljati iste zadaće on svoje svestrano biće može razvijati tek izvan rada, u slobodnom vremenu, u sferi privatnosti. Ovakav karakter rada i s njim povezana ideja privatnog vremena može se pripisati eri pred-tehnološkog proboja. Ono što je tehnološki napredak omogućio (ili se tako altruistički očekivalo) jest promjena karaktera rada, odnosno smanjenje vremena provedenog u radu, a time povratno povećanje prostora za samorazvoj pojedinca tj. bavljenjem onim aktivnostima koje zadovoljavaju i ispunjavaju čovjekovu dušu. Društveno humanističke znanosti zdušno su dočekale tehnološki napredak vidjevši u njemu realizaciju nedosanjanog ideala homo ludensa. Neki teoretičari otišli su toliko daleko da su na tehnološkoj osnovi vidjeli kraj socijalističkih utopija, pa čak i kraj ideologija. Ipak, pedesetak godina nakon začetnog tehnološkog zamaha mišljenja sam da možemo govoriti i o tehnološkoj ideologiji. Ono što na ovom mjestu po pitanju privatnosti treba primijetiti jest slijedeće: privatnost je shvaćena kao sfera odmaknuta od sfere rada, prostor u kojem pojedinac radi za sebe i to one djelatnosti koje mu pričinjaju zadovoljstvo. Ali prije svega taj pojedinčev rad na i za sebe u privatnosti je rad odmaknut od očiju drugih: kolega s posla, šefova i slično. Pojedinac se u privatnosti osjeća slobodno ponajprije jer njegova djelatnost nije pod povećalom i procjenom drugih, njegova djelatnost je autonomna, odnosno neopterećena pravilima radnog procesa ili pravilima nadređenih. Stoga je sasvim očekivano bilo da će tehnološki napredak proširiti sferu privatnosti.

Pitanje tehnologije postavljeno je na razini svrhovitosti i instrumentalnosti, kao sredstva kojim čovjek upravlja sukladno vlastitom nahođenju.

Međutim, dogodilo se upravo suprotno: sfera privatnosti postajala je sve skučenija dok na kraju nije u potpunosti iščeznula. U cjelokupnoj tehnološkoj euforiji društvene znanosti previdjele su jednim dijelom da tehnološki napredak u svojem samopogonu stvara novu tehnološku racionalnost kojoj je podvrgnut i čovjek sam. Takva omaška ishod je postavljanja pitanja o smislu tehnologije uopće. Pitanje tehnologije postavljeno je na razini svrhovitosti i instrumentalnosti, kao sredstva kojim čovjek upravlja sukladno vlastitom nahođenju. Takvo pitanje implicitno pretpostavlja distancu čovjeka od tehnologije, odnosno zadržava ideju o čovjeku kao biću netaknutom od strane tehnološkog procesa. Instruktivno za razumijevanje nestanka privatnosti u povezanosti s tehnološkim napretkom je postavljanje pitanja o biti moderne tehnologije. Ovdje tehnologija nije shvaćena kao instrumentalno i svrhovito sredstvo, već kao po-stavlje, kao način uokvirivanja i raskrivanja svijeta kojemu usudu pripada i čovjek sâm. Tek ovakvo shvaćanje uplivanosti čovjeka u tehnologiju i internaliziranja tehnološke racionalnosti otvara mogućnost analize privatnosti.

Opservirajući utjecaj masovnih medija na društvo Marshall McLuhan je rekao „mediji su čovjekovi anorganski produžeci“. Parafrazirajući McLuhanovu opservaciju, a nastavno na shvaćanje čovjeka integralnim dijelom tehnološkog procesa može se reći kako je tehnologija postala čovjekovim anorganskim dijelom. U prilog tome svjedoči sveopća uplivanost ljudi u mobilne uređaje na ulici, u tramvaju i slično.

Mogućnost samofotografiranja („selfie“) dala je podstreka zatomljenom narcizmu, autoerotizmu i eskapizmu od stvarnosti.

To da je tehnologija postala način raskrivanja svijeta vidljivo je u neodoljivoj potrebi da se fotografira svaki izlet, svako jelo, nova haljina, neki novi događaj i slično. Nekoć se govorilo „ako nije bilo u novinama nije se dogodila“, a danas možemo reći da ako nije zabilježeno nekim tehnološkim sredstvom nije se dogodilo. Tehnologija je, dakle, postala integralnim čovjekovim dijelom doživljavanja svijeta. Mogućnost samofotografiranja („selfie“) dala je podstreka zatomljenom narcizmu, autoerotizmu i eskapizmu od stvarnosti. Sada je moguće samofotografije u najboljem izdanju ili na nekom egzotičnom mjestu objaviti na društvenim mrežama i time utažiti potrebu za divljenjem pa čak i zavišću drugih na „savršenom životu“. Dok stvarnost uopće ne mora (i najčešće nije) biti idealna kakvom je netko želi prikazati. Izgleda da malo tko mari za privatnost. Razlog tome je što su narcisoidne i autoerotične pobude (da se bude viđen, da nam se dive i zavide) snažnije od želje za privatnosti i anonimnosti. Može se reći kako je došlo do promjene: dok je nekoć ideal bio živjeti unutarnji život i razvijati duhovno duševne snage, sada se želi živjeti prema van, kroz oči drugih uprte u nas. Tehnologija je, dakako, omogućila platformu za takvo navodno življenje života.

Drugi dio pitanja o privatnosti odnosi se na generacije koje dolaze. I dok starije generacije još uvijek mogu s nostalgijom postavljati pitanje o privatnosti, jer mogu iskustveno usporediti pred-tehnološki i tehnološki život, nove generacije rađaju se već duboko uronjene u tehnološki apparatus. Zatičući zgotovljene spravice, počinju se od rana s njima socijalizirati i služiti. Oni stoga ne znaju za privatnost, jer im je otpočetka samorazumljivo objavljivati fotografije, dijeliti „privatne“ informacije s drugima i slično. U tome potpomaže i roditeljski uzor. S novim generacijama definitivno je završeno s pitanjem privatnosti.

Prije par dana pratio sam kratku diskusiju o tome kako zaštitit privatnost djece pogotovo u ljetnim mjesecima kada se svatko samofotografira i objavljuje fotografije na društvenim mrežama. Istaknuta psihologinja kao savjet je kazala: „fotografirajte djecu s leđa“. Ako se prisjetimo da smo na početku ovog teksta privatnost odredili kao život sklonjen od pogleda drugih, onda ova izjava psihologinje upravo potvrđuje svjesnost o tome kako privatnosti nema. To da smo potpuno rezignirani po pitanju privatnosti očituje se i u tome što nas to ne sprječava u kupovini novih mobilnih uređaja preko kojih nas je moguće pratiti, prisluškivati i slično.

Privatnost pripada ropotarnici povijesti društva. Ono što svatko može učiniti jest postaviti slijedeća pitanja: koliko tehnologije mi treba, za koje svrhe i u kojoj mjeri? Odgovor na ova pitanja neće nas vratiti u blagodati anonimnosti, ali će nas barem zaštitit od preeksponiranosti pogledima drugih. Dakako, postavljanje ovih pitanja moguće je samo onda ukoliko u osobi postoji zdrava erotičnost (naspram autoerotičnosti) i prihvatljiva razina narcisoidnosti.

NASTAVAK TEKSTA - Država i privatnost


* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Maroje Višić, INTERNET, PRIVATNOST, TEHNOLOGIJA