Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Zamjena identiteta Kekeca i Bedanca

I u bližoj prošlosti, Slovenija je vješto koristila svoj rubni položaj kod razdruživanja u bivšoj državi, te je sa najjačom republikom Srbijom uspostavila komplementarnost interesa do simbiotskog odnosa.

Piše: Darko Marinac

U svim prijeporima da ne kažem sukobima između Slovenije i Hrvatske onako  izvana, Slovenija uvijek izgleda kao stariji, da ne kažem jači partner. Zašto je tome tako? Trebali bi se sjećati kako je slovenska administracija brzo pročešljala  40 tisuća stranica materijala naše pristupne dokumentacija, za članstvo Hrvatske u EU. Pa su onda slijedom toga krajem 2008 vetom spriječili otvaranje devet, a zatvaranje dva poglavlja pristupnih pregovora, jer se po njima u dokumentima prejudicirala granica.

Negdje kada je Slovenija pristupila EU 2004 godine, sačinjeno je jedno izviješće ili preporuka obavještajnih analitičara u okviru Ministarstva vanjskih poslova republike Slovenije. Zanimljivo je kako u njemu stoji, kako Hrvatsku treba podržati na njenom putu prema euroatlantskim integracijama, pa se zaključuje kako Slovenija neće imati razumijevanje NATO-a ni EU u konfliktima sa Hrvatskom. Zaključuje se kako RH treba podržati u individualnom pristupu na putu u EU. Druga studija govori o tome kako pomicanje schengenske granice na jug, Sloveniji smanjuju troškove osiguravanja granice.  

Makar su Hrvatska i Slovenija osamostalile u isto vrijeme, analitičar bi samo zbog toga mogao sa velikom sigurnošću reći kako će ove zemlje kasnije biti saveznice kroz duže vrijeme. Makar to sada nominalno i jesmo, Slovenija je koristila baš svaku priliku naštetiti Hrvatskoj. Počevši od prometnog otežavanja iz Hrvatske preko Austriji prema Europi i obrnuto, zanemarivanjem onih prometnih pravaca koje spajaju jugoistok Europe sa EU, pa sve do koncipiranja vinjeta za svoje autoputove.

Slovenska politika odlučila se za heavy-handed ili diplomaciju teške ruke, očekujući kako će ostvariti nacionalne interese u nadilaženju mane svog geopolitičkog položaja tj. nemogućnosti izlaska u međunarodne vode. Kod toga  uvijek je koristila činjenice kako je bila članica NATO-a i EU, kad to Hrvatska nije bila. Vjerojatno sada u Sloveniji vide posljednju priliku u činjenici, što će Hrvatska još jedno vrijeme biti izvan schengenskog prostora.

I u bližoj prošlosti, Slovenija je vješto koristila svoj rubni položaj kod razdruživanja u bivšoj državi, te je sa najjačom  republikom Srbijom uspostavila komplementarnost interesa do simbiotskog  odnosa. Poslije toga Slovenija je vjerojatno uz vanjsko prihvaćanje upadala i zauzimala na hrvatski teritorij kao što je Sveta Gera, da bi ga sada u trgovini morala predati.

Osnovu spora Slovenije i Hrvatske je možda najbolje izrazio Slovenski diplomat Ivo Vajgl kada je svojevremeno rekao kako je za Sloveniju krucijalno pitanje, nastavivši kako je taj slovenski geografski problem polazna točka koju Hrvatska mora uzeti u obzir. Slovenska blokada pristupnih pregovora Hrvatske, kao i sadašnje postupanja poslije tzv. arbitraže imao je i ima elemente psihološkog rata, koji se značajno provodi putem medija.

Što ako npr. ako se slovenski policijski ili patrolni brod usidri u našim teritorijalnim vodama imamo li opcije za sve moguće situacije?


U informacijsko psihološkom djelovanja Slovenija  u prijeporu s Hrvatskom postiže i nastaviti će ostvarivati više ciljeva kao: priskrbiti podršku slovenske javnosti; poljuljati povjerenje u hrvatske argumente kod hrvatske javnosti; poljuljati povjerenje u vlast u Hrvatskoj; postići kritičnu količinu odobravanja kod partnera EU i saveznika u NATO-u, te značajnog dijela međunarodne javnosti; nametati stav kako se ovdje radio o poštivanju međunarodno prava, a ne o dogovorenoj bilateralnoj arbitraži, gdje je jedan akter Hrvatska iz njega izašla, zbog nezakonitih i sramotnih radnji drugog aktera Slovenije.

Od tvrđih ciljeva možemo očekivati kako će Republika Slovenija izvoditi ciljane akcije kako bi pobudila  odgovor npr.  Obalne straže RH, kako bi mogli komunicirati kako Hrvatska teži vojnom rješenju, s ciljem kompromitiranja RH; kako Hrvatska policija štiti ribare na našoj strani, slovenska strana može pobuditi događaje i tvrditi kako oni štite turiste u Portorožu i Piranu, a to u ljetnom periodu to  ima veći komunikacijski doseg; uz to Slovenija može usporavati promet turista na hrvatsku obalu i time Hrvatskoj činiti konkretnu materijalnu štetu.

Što ako npr. ako se slovenski policijski ili patrolni brod usidri u našim teritorijalnim vodama imamo li opcije za sve moguće situacije? Imamo li spremne remorkere da izguraju uljeze i ako treba ohlade šmrkom? Ima li Vlada komunikacijske planove u vezi s tim i planira li obići područje, prije odlaska na noge u Ljubljanu?

Vanjski mediji pišu i govore o neozbiljnosti Hrvatske i Slovenije, ističući kako se one nikako ne mogu dogovoriti i sl.

Ne treba zaboraviti kako intenziviranje graničnih sporova sa Slovenijom i način kako ih tretira Slovenija ima destabilizirajući učinak na Vlade RH. Po (ne)sporazumu Račan-Drnovšek,  pored  jednoglasnog neizglasavanja u Saboru, Vladu napušta njen drugi čovjek Dražen Budiša i Vlada ima sumnjivi legalitet. Nikad nismo saznali što je iniciralo taj i takav sporazum. Poslije ultimativnog pritiska za pristanak na arbitražu premijer Ivo Sanader daje ostavku. Slovensko ucjenjivačko zavrtanje ruke uvijek ima potencijal za pad ili slabljenje Hrvatske vlade, posebno zbog svoje izvedbe.

Pored navedenog na stavove međunarodne javnosti ali i javnosti u Hrvatskoj i Sloveniji utjecati će ona fina ponašanja i aktivnosti iz korpusa znanja odnosa s javnosti. Tako je slovenski premijer Cerar bio na terenu u zaselcima koja su po arbitraži pripala Sloveniji, a prije toga u selima koja su pripala Hrvatskoj i tamo je djelovao umirujuće. Hrvatska strana takva djelovanja ne treba osporavati i negirati, njima treba adekvatno parirati. S naše strane ništa takvoga nije primijećeno, pa se u dijelu javnosti stvara mišljenje, kako je u nas na djelu kontinuitet dinamike nečinjenja.

Vanjski mediji pišu i govore o neozbiljnosti Hrvatske i Slovenije, ističući kako se one nikako ne mogu dogovoriti i sl. Nigdje ni riječi o razlozima našeg izlaza iz arbitraže, o korupciji i kriminalnim radnjama aktera arbitraže i to nisu trebao ostati samo hrvatski već i europski problem jer se ignoriranjem skandala u arbitraži u međunarodne i europske institucije uvlači netransparentnost i korupcija. Tko će im ubuduće vjerovati? No,  ipak tko je u Vladi radio odnose s medijima o ovom pitanju i da li se ima za koga raditi ili tko bi bio korisnik!?

Pravorijek Europske komisije koji nalaže da Hrvatska i Slovenije imaju sprovesti odluke arbitraže i da se o tome, baš o tome trebaju dogovarati, a za to još i nude pomoć je neprihvatljiv i uznemirujući.  Ova izjava jednog može se reći arbitrarnog tijela, nikakvog demokratskog legitimiteta, može samo smanjiti povjerenje u europske i međunarodne institucije. Da li je donjih došla snimka, da li ju im je tko poslao. Ovdje imamo nedjelotvornost na dvije razine, jedne ideje, asocijacije i njenih institucija ili je norma, dimna zavjesa za maskirane interese i jedne države, koja ubire porez, od svojih građana, koja ima profesionalnu diplomaciju tj. koji primaju plaću svaki mjesec.

Ovih dana upravo donosimo Strategiju nacionalne sigurnosti. Mi jednostavno ne znamo kuda bi s biserima, valjda zato što je svinja sve manje, a i sve je više vrata koja se trajno zatvaraju. O, da treba biti strpljiv, treba malo i pripomoći da mala simpatična državica koja sada zagovara i humano preseljenje ljudi, bude ono što stvarno i jest. Da bolje razumiju, Kekec i Bedanec imaju svoje jasne uloge, zbog svojih (ne)djela, veličina pri tome ne bi trebala biti presudna.