Mislav Miholek

PANONSKI VIDICI: Ako je Angela Merkel prijatelj Hrvatske, onda nam uopće nisu potrebni neprijatelji, vrijeme je za diplomatsku ofenzivu

Kasni ulazak Hrvatske u EU spoj je europskog nesnalaženja u politici širenja, kao i slovenskoga kaprica koji su tek presjekli Amerikanci. Da nije bilo Sjedinjenih Američkih Država, koji su jedini dugoročni hrvatski saveznici, Hrvatska bi sad bila gurnuta od Njemačke u novu Jugoslaviju.

Piše: Mislav Miholek

Diplomacija je fina djelatnost, stari Rimljani su redovno teritorije probali prvo osvajati diplomatskim putem, vojska je bila zadnje rješenje, a bila je to najbolja vojska staroga vijeka. Hrvatsko-slovenski odnosi primjer su loše diplomacije. Nije ništa čudno ako se susjedne zemlje baš pretjerano ne ljube, ali srbijanska diplomacija zadnjih 17 godina se čini bliskom i prijateljskom usporedivši je sa slovenskom.

    
Slovenska politika uživa cipelariti hrvatsku politiku na svakome koraku. Kasni ulazak Hrvatske u EU spoj je europskog nesnalaženja u politici širenja, kao i slovenskoga kaprica koji su tek presjekli Amerikanci. Da nije bilo Sjedinjenih Američkih Država, koji su jedini dugoročni hrvatski saveznici, Hrvatska bi sad bila gurnuta od Njemačke u treću/četvrtu Jugoslaviju, koja se sprema u obliku nekakve carinske zone, a najluđe da trenutno Crnogorci pružaju najjači otpor Vučiću i Merkel.

Ako je Angela Merkel prijatelj Hrvatske, onda ti uz takve prijatelje, uopće nisu potrebni neprijatelji. Doduše, rezultati kompromitirane arbitraže nisu uopće strašni. Na kopnenoj granici nema gubitaka, jedino je izgubljen Piranski zaljev (ilitiga hrvatski Savudrijska vala), a čudnovati kljunaš od 'junctiona' je i dalje hrvatsko teritorijalno more, pa izgleda da ipak nije izgubljen spoj s Italijom, a kapriciozni Slovenci ne mogu proglasiti gospodarski pojas jer nemaju klasični pristup otvorenom moru, što su zapravo odlične pozicije za pregovore koje spominju i Amerikanci i Britanci, jedino Merkel tako nešto ne vidi. Kako će sve to vidjeti Hrvati u Njemačkoj na sljedećim parlamentarnim izborima, bit će baš zanimljivo, kako me upozorio jedan prijatelj.

   
Račan, svetac za hrvatsku ljevicu, opasno konkurira za najgoreg hrvatskog političara s prijelaza stoljeća.
 

Da Ivica Račan nije bio pogubljen u antituđmanovskom ludilu te dao Drnovševku tzv. dimnjak, možda bi bilo bolje. Račan, svetac za hrvatsku ljevicu, opasno konkurira za najgoreg hrvatskog političara s prijelaza stoljeća. Nije osigurao magazine Teritorijalne obrane (Slovenci su sačuvali oko 1/3 svoga oružja), lagao je da će revidirati privatizaciju (koja je još počela za Markovića, a za HDZ bila vrhunac pokvarenosti), uništio je HSLS, a time je osakatio hrvatski politički centar i isti trajno uništio, a kao krunu svoga djelovanja izmislio je i ostavio Zorana Milanovića za kralja hrvatske ljevice, čiju destrukciju i danas osjećamo. Danas SDP mrtav-hladan brani Tita i sebi lagano osigurava sigurnu političku smrt, jer njihovi glasači su uglavnom penzioneri, a mlađe glasačko tijelo je većinom nacionalističko. Za Tita se zanimaju samo besposleni lijevi penzioneri na Facebooku i preplaćeni zagrebački kulturnjaci koji žive od naših novaca.

    
Hrvatska vanjska politika nalazi se zapravo u sjajnom položaju, jer arbitražu su Slovenci toliko zaprljali i još se pritom dali uhvatiti u toj ogavnoj raboti, da nema vlasti u Hrvatskoj koja može prihvatiti njezine rezultate. Hrvatska diplomacija mora povesti tešku ofenzivu i to brzu ofenzivu. Postavlja se pitanje, hoće li se današnja vlada okrenuti k račanovskom 'odlučno možda' pristupu ili pak krenuti silovito u obranu nacionalnih interesa. Navijam za ovo drugo, jer vremena je malo.