Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Živimo u dominantno desnom miljeu

Ljevica koja je nekoć mobilizirala čitavo radništvo i pronosila progresivne ideje, danas nije u stanju mobilizirati više od stotinu ljudi.

Piše: Maroje Višić

Kao građanin, ali i kao Europljanin, koji duboko poštuje državotvorne i europske antifašističke zasade pošao sam obilježiti Dan antifašističke borbe. Međutim, prizor koji sam zatekao u meni nije evocirao osjećaj pobjede i radosti, već duboku tjeskobnost.  Možda ćete se sjetiti kako sam u prethodnim kolumnama pisao o problemima i disperziranosti ljevice. Teze o ljevici koje sam iznio u kolumni jučer su eklatantno došle do izražaja i praktično potkrijepile teorijsku pretpostavku.

Na Trgu maršala Tita okupilo se tek nekoliko stotina ljudi. To je zabrinjavajuće u usporedbi s nekoliko tisuća ljudi koje mobiliziraju i okupe udruge drugačijih svjetonazora i političkih ciljeva. Zapravo nije toliko važno koliko su ljevica i desnica blizu ili daleko od realizacije svojih ciljeva u praksi koliko je važno da u našem društveno-političkom prostoru postoji pluralizam pa čak i sukob mišljenja. Naime, postojanje takvog sukoba, a posebno na trenutnom stupnju našeg društva, izrazito je važno kako bi se spriječila eskalacija bilo desnog bilo lijevog radikalizma. Ako je zaključiti po broju ljudi okupljenih na jučerašnjem skupu, onda možemo s dubokom tjeskobnošću i zebnjom reći kako živimo u dominantno desnom miljeu. Time je prostor za alternativnim načinom življenja i mišljenja značajno reduciran, a što povratno izaziva osjećaj tjeskobnosti koji, ukoliko bi došlo do snažnijeg porasta desnog sentimenta popraćenog takvim politikama, tendira osjećaju straha. Jer ono zbog čega tjeskoba zebe jest sâm život u strahu i svijetu bez alternative. Ljevica koja je nekoć mobilizirala čitavo radništvo i pronosila progresivne ideje, danas nije u stanju mobilizirati više od stotinu ljudi. Prisjetimo se samo '68. godine i to ne samo u Hrvatskoj već i u SAD-u i usporedimo ta okupljanja s jučerašnjim pa ćemo dobiti presjek stvarnog stanja ljevice. O razlozima izostanka subjekta ljevice također sam pisao u prethodnim kolumnama.

Prisjetimo se samo '68. godine i to ne samo u Hrvatskoj već i u SAD-u i usporedimo ta okupljanja s jučerašnjim pa ćemo dobiti presjek stvarnog stanja ljevice.


To da je ljevica dezorijentirana pa čak i konfuzna (o čemu sam također pisao) i da počiva na neadekvatnim kategorijama koje ne mogu u bitnom zahvatiti realitet najbolje se moglo čuti u jučerašnjim govorima predstavnika ljevice. Ovdje bih za primjer izdvojio govor doktorice Bijelić. Naime, ona je u svom govoru spominjala radikalni individualizam, fašizam, antifašizam, solidarnost i socijalnu pravednost. Ove pojmove dovodila je, koliko sam shvatio, u suodnos s borbom protiv fašizma. Pokušat ću otkloniti konfuziju koju ovi pojmovi stvaraju. Ideja solidarnosti počiva na pretpostavci o postojanju klasne svijesti. Klasna svijest kao svijest radnika o neodrživosti postojećeg kapitalističkog načina proizvodnje dugo je bila temeljni pojam marksističke teorije u kojoj je ova vidjela društveni prevrat. Onog trenutka kada je tehnološki napredak oslobodio radnika napornog rada i kada je masovna proizvodnja omogućila svima posjedovanje sredstava široke potrošnje, tog trenutka kapitalizam je apsorbirao radničku klasu kao opoziciju i time je iščeznula ideja o klasnoj svijesti i solidarnosti. Također, došlo je do organske promijene u određenju radnika. Sada više nije radnik taj koji troši svoj rad i stvara višak vrijednosti, već stroj kojeg on uključi i nadzire. Dakle, rad, radništvo i s njima povezana solidarnost više ne postoji, pa je svaki apel na ove pojmove asinkron.

Uostalom, ne vidim da potplaćeni radnici Agrokora priželjkuju propast koncerna. Čak štoviše zabrinuti su za radna mjesta i čitavim bićem žele očuvati mogućnost rada za 3000kn. Toliko o opoziciji „radničke klase“ kapitalu koju suvremena ljevica priziva i priželjkuje.

Nadalje, iz spomenutog govora shvatio sam kako postoji veza između kapitalizma i fašizma, odnosno kako je borba protiv fašizma istovjetna borbi protiv kapitalizma. Ovo nije točno. Upravo suprotno, teorija je predviđala da u svrhu očuvanja kapitalizam tek na svom vrhuncu, a kada je ugrožen od onih eksploatiranih, rezultira fašizmom. No kapitalizam se je pokazao (barem za sada) dovoljno fleksibilnim u apsorbiranju društvenog nezadovoljstva. Također, fašizam je ideologija, a kapitalizam način proizvodnje koji može opstati pod različitim ideologijama.

Glede radikalnog individualizma dostaje reći samo kako hrvatsko društvo, u strogo teorijskom smislu, nije individualističko društvo, a ponajmanje društvo radikalnog individualizma. To ponajbolje vidimo po broju registriranih udruga, po tome što očekujemo od države da plati lijek za bolesnu djecu, te po grčevitom nastojanju očuvanja socijalnih i zdravstvenih beneficija. Svi mi koji se bavimo političkom i socijalnom teorijom opsesivno čitamo suvremene teorijske rasprave. No isto tako trebamo razlučiti koliko su te rasprave, koje uglavnom nastaju u razvijenim multikulturalnim demokracijama, primjenjive na hrvatske prilike. Cinično ću reći da je Fichte za nas tek daleka budućnost.

Na posljetku, u govoru se poziva na aboliciju čitavog sistema. U redu, ali što je alternativa? Od čega će ljudi plaćati režije, školovati djecu, prehranjivati se? Od osjećaja „višeg dobra“ ili „veće svrhe“? To nažalost nisam uspio čuti. Na ekonomskim pitanjima ljevica mora napustiti romantiziranje i uhvatiti se u koštac s realitetom „okrutnog“ kapitalizma. I dok (ako) ne sazrije vrijeme za promjenu nastojati ostvariti pravednost unutar postojećeg. Urgiram da ljevica odredi novu paradigmu, jer u protivnom kako se sada čini preostaje nam život u tjeskobi i jednoumlju.


* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

DESNICA, LJEVICA, trg maršala tita, agrokor, dan antifašističke borbe, Maroje Višić