Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Cilj kao društva ne smije biti veća tolerancija, nego ravnopravnost

Povorka nas jednom godišnje podsjeti (premda bismo to stalno trebali imati na umu) o tome koliko smo zaista tolerantno i otvoreno društvo jednakih šansi i mogućnosti.

Piše: Maroje Višić

Ovogodišnji Zagreb Pride pod sloganom „Slobodan život počinje ponosom“ iznova nas je podsjetio kako se naše sugrađanke i sugrađani i dalje ne osjećaju sigurno i komforno u njihovom rodnom identitetu i seksualnoj orijentaciji u različitim aspektima društvenog života.

Povorka nas jednom godišnje podsjeti (premda bismo to stalno trebali imati na umu) o tome koliko smo zaista tolerantno i otvoreno društvo jednakih šansi i mogućnosti. Premda je svrha povorke u ostvarenju praktičnih društveno-političkih ciljeva poput uklanjanja nasilja i netolerancije, veće inkluzivnosti i tome slično, ona svakako u sebi pronosi i ideju univerzalnog čovječanstva, te u bitnim aspektima pogađa (represivne) forme i temelje društva i države. Time nam je svima otvoren prostor propitivanja pravila pod kojim živimo i normi koje društvo očekuje da ispunimo.

Prije nego razmotrimo kritički potencijal poruka koje Povorka pronosi krenimo od samih temelja na kojima počiva društvo i država. Osnovni pilar društva i države je heteroseksualna obitelj s patrijarhalnim autoritetom. Obitelj je tako prvi agens socijalizacije u kojoj djeca uče internalizirati najprije obiteljski autoritet, potom tijekom života i druge izvore autoriteta, a u konačnici i autoritet političkih elita države. No osim toga obitelj je i mikro ekonomska jedinica, jer se kroz instituciju obitelji ostvaruje nasljedno pravo i socijalni benefiti. Dijete, pak, odrasta u viđenju obitelji kao „prirodne“ zajednice muškarca i žene. Seksualnost je također kanalizirana na suprotni spol uz konstantno propagiranje reprodukcije kao svrhe, a što uživanje pretvara u društvenu obavezu koju treba ispuniti. Sve prethodno navedeno možemo označiti dominantnim principom realiteta.

Pogledajmo sada emancipacijski potencijal poruka koje iščitavam iz Povorke. Prije svega to je ideja o univerzalnom čovječanstvu u kojem nema podjela na mi ili oni. Riječ je o čovječanstvu ujedinjenom na temelju ljubavi jednih prema drugima. To je iznimno važno jer kategorija čovječanstva (na koju se svi političari stalno pozivaju) u univerzalnom poimanju ne pozna kategorije neprijatelja, drugog ili stranog. Riječ je i o emancipaciji discipliniranog tijela gdje je tijelo shvaćeno kao reproduktivno oruđe i oruđe rada. Tijelo oslobođeno discipline ponovno bi postalo čovječno tijelo, prostor autonomije, slobode i uživanja. Seksualnost bi bila oslobođena okova roditeljske sobe i reproduktivnosti. Institucija obitelji više ne bi bila isključivo zasnovana na kategorijama spolnosti, a što bi povratno uzrokovalo i djetetovu predodžbu o obitelji kao zajednici u kojoj se osjeća voljeno i sigurno nevezano za spol ili rodni identitet roditelja. Smatram da bi time došlo i do smanjenja nasilja kojem je počesto uzrok odrastanje u disfunkcionalnoj heteroseksualnoj obitelji. Uostalom, kada smo zadnji put čuli da je nasilje ili zločin nad partnerom ili partnericom (ili čak djetetom!) počinio član istospolne zajednice?

Država dakako ostaje zatečena zahtjevima LGBTIQ+ osoba. Uzrok te zatečenost jest što država počiva upravo na prethodno pokazanoj instituciji obitelji i takvoj dinamici odnosa. Ono čega se država pribojava jest što bi promijenjeno poimanje obitelji otvorilo prostor do sada neviđenih i nepredvidivih mogućnosti i oblika odnosa. To se ponajbolje očituje u opiranju države na pravo za posvajanje djece u istospolne obitelji. Moj odgovor je da je to imaginarni problem, jer imamo institucije socijalne skrbi koje mogu i trebaju pružiti institucionalnu potporu za ostvarivanje ovog prava. No tu se vraćamo problemu s početka ovog teksta. Institucije socijalne skrbi ustanovljene su i bave se problemima unutar heteroseksualnih obitelji. To, dakako, ne može biti opravdanje, jer institucije nisu „tvrde“ tvorevine, već plod društvenih odnosa. A kako se društvena dinamika mijenja, tako se moraju mijenjati i institucije, jer u njima moraju jednako biti zastupljena prava i odgovornosti svih pojedinaca.

Naš cilj kao društva ne smije biti veća tolerancija, nego ravnopravnost. Jer dokle god govorimo o toleranciji pretpostavljamo postojanje represije.


* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

OBITELJ, gay pride, povorka ponosa, LGBT, istospolne zajednice, Maroje Višić