Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Jesmo li politički odrasli ili nam je potrebna država da nam govori kako se trebamo ponašati?

U domeni države nije da pruža (ili pokušava pružiti) odgovore na filozofska i biološka pitanja o tome što je život i kada on počinje. Niti država treba zastupati partikularno gledište bilo teološko, filozofsko ili biološko. Država treba omogućiti svim njezinim građanima pravo na vlastito samoodređenje.

Piše: Maroje Višić

U političkoj teoriji državni paternalizam shvaćen je, u najširem smislu tog pojma, kao zadiranje države u privatni život pojedinca s („plemenitim“) ciljem ograničavanja slobode individue u ime njezinog vlastitog dobra. Time je uloga države identificirana s ulogom roditelja. A ovaj roditelj može imati dvije naravi: „meku“ i „tvrdu“. U prvom slučaju riječ je o zaštiti pojedinca od počinjenja nekog djela pod uvjetima prisile ili manjka volje, dok se u slučaju „tvrdog“ paternalizma država postavlja iznad pojedinca kao sveznajući roditelj i ograničava mu slobodu smatrajući kako ona posjeduje nedvojbeno znanje o većem dobru ili općoj dobrobiti.


Potonje je u suštoj suprotnosti s počelima liberalizma. U liberalnoj teoriji pojedinac je shvaćen kao nositelj nepovredivih i neotuđivih prava na raspolaganje životom prema vlastitom nahođenju, a sve dok to raspolaganje ne zadire u život drugog pojedinca. Raspolaganje životom prema vlastitom nahođenju pretpostavlja da je pojedinac dovoljno kompetentan za poduzimanje onog djelovanja koje će mu donijeti maksimalnu dobrobit. Pri tome dobrobit treba razumjeti ponajprije kao ekonomsku dobrobit. Država je, stoga, shvaćena kao budno oko koje se stara za poštivanje prava svih individua i očuvanje jednakih uvjeta za maksimiziranje dobrobiti.


I dok „meki“ paternalizam zasigurno ima benefite posebno kada se radi o mjerama očuvanja zdravlja poput zabrane pušenja na javnim prostorima, problem predstavlja „tvrdi“ paternalizam koji počesto reflektira vrijednosne sustave određene skupine predstavljajući ih kao jedine ispravne i namećući ih čitavom društvu. Ili pored moralnih vrijednosti, država može poduzimati i mjere aktivne ekonomske politike za spašavanje privatnog kapitala proklamirajući ih općim interesom. Kada bi me netko pitao da jednom riječju opišem ulogu naše države odmah bih se sjetio tri teme koje konstantno okupiraju javni diskurs: pobačaj, privatni kapital i interpretacije „ispravne“ povijesti. Odgovor bi, riječju, bio „tvrdi“ paternalizam.

Pitanje pobačaja


Rasprava o pitanju pobačaja pokazala se zanimljivom za razmatranje državnog paternalizma. Prije svega pitanje pobačaja uokvireno je kao moralno pitanje s pozicije kršćanskog svjetonazora. Ovo stajalište bilo bi nesporno kao stajalište jedne od društvenih skupina koje ona artikulira unutar javnog dijaloga. Međutim, ono postaje problematičnim kada postane državno stajalište. Naime, u hrvatskim stajalištima o zaključcima Europskog vijeća o prioritetima EU-a u forumima UN-a za ljudska prava 2017. stoji da će Hrvatska obratiti posebnu pozornost na „promicanje i zaštitu tradicionalne obitelji utemeljene na braku definiranom kao zajednici žene i muškarca kao prirodne i temeljne jedinice društva“. Citirano mjesto sporno je s liberalnim shvaćanjem individue i države, kao što je i prethodno pokazano. Time se implicira kako država posjeduje saznanje o tome što je obitelj i što je brak, te kako postoji samo jedna ispravna koncepcija obitelji i braka koju će država promicati (nametati) svim pojedincima.

Već je rečeno kako unutar liberalnog shvaćanja pojedinac ima pravo raspolagati vlastitim životom prema vlastitom nahođenju, a što znači i stupati u različite vrste odnosa s drugim pojedincima. Iz toga se nikako ne da izvesti da je brak zajednica muškarca i žene, a još ponajmanje da je to prirodna jedinica. To je tek jedno stajalište. Postoji i ono drugo, a to je da je brak tek jedan od društvenih ugovora koje slobodni pojedinci međusobno sklapaju. Ovo određenje ne pretpostavlja brak prirodnom zajednicom muškarca i žene, već društvenim konstruktom dvoje individua bez obzira na spol. No to je tek jedan dio problema.

Drugi dio odnosi se na zakoračenje države u pravo žene na raspolaganje vlastitim tijelom. Raspolagati vlastitim životom, što je temeljna pretpostavka liberalizma, znači imati slobodnost za raspolaganje umom i tijelom. Ženama treba biti omogućeno ovo bezuvjetno raspolaganje vlastitim tijelom. Državni paternalizam u vidu zabrane opravdan je samo u onom slučaju kada bi pobačaj značajno ugrozio zdravlje žene, odnosno onda kada medicinski više nije preporučljivo.

Treći problem državnog paternalizma na ovom primjeru je diskriminacijski. Naime, time što se je opredijelila za „tradicionalni [model] obitelji utemeljene na braku definiranom kao zajednici žene i muškarca kao prirodne i temeljne jedinice društva“ država je neposredno diskriminirala sve građane koji žive unutar različitih modela obitelji. Znači li to da roditeljska ljubav ipak pravi razliku među djecom? Državi koja favorizira jedne naspram drugih zasigurno je otežano podjednako staranje za poštivanje prava svih individua i osiguranje jednakih uvjeta za njihovu dobit, a što je zapravo uloga države u liberalnom shvaćanju.

Čini se kako još nismo odrasli, te nam je nakon svih institucija u kojima se formira karakter i ideje i predodžbe o svijetu potreban i dalje staratelj koji će nas voditi kroz život. Ovaj put ta je uloga na državi kao roditelju. S druge strane država pak pretpostavlja kako njezini pojedinci imaju nejasne predodžbe o životu i svijetu, te stoga nisu kompetentni djelovati za vlastito dobro (a što je u samoj ideji liberalizma). Naposljetku, ta još nismo odrasli i spremni za život.

U klasičnoj teoriji psihoanalize dovršetak odrastanja i time stjecanje vlastite individualnosti posredovan je primjerom „sukoba između oca i sina“. Sin ustaje protiv oca koji predstavlja autoritet pobunjujući se time protiv očeva polaganja prava na znanje o onomu što je dobro i ispravno. Ovdje se ne radi o pobuni protiv države, već protiv paternalizma države koji nameće jednu koncepciju svijeta i života u kojem su potrpnost i sužanjstvo vrline i time guši svaku individualnost i pravo na uređenje života shodno vlastitom nahođenju. No pitanje je jesmo li spremni postati odrasli građani?

U domeni države nije da pruža (ili pokušava pružiti) odgovore na filozofska i biološka pitanja o tome što je život i kada on počinje. Niti država treba zastupati partikularno gledište bilo teološko, filozofsko ili biološko. Država treba omogućiti svim njezinim građanima pravo na vlastito samoodređenje. A to država može učiniti tako da pruži institucionalnu potporu građanima u korištenju i ostvarivanju prava, kroz zakone i uredbe koje su „slijepe“ na bilo kakve kvalifikacije (poput braka kao zajednice muškarca i žene, ili tradicionalne obitelji).

Međutim, pitanje pobačaja nije samo moralno pitanje. Ono je i ekonomsko pitanje. Biti roditelj znači skrbiti, a ta skrb svakako ima i svoju financijsku dimenziju. Dovoljno je pogledati podatke o iseljavanju mladih iz Hrvatske, podatke o nezaposlenosti, podatke o mladima koji u njihovim tridesetim kohabitiraju u kućanstvima s tri generacije itd. Ili recimo probleme s kojima se suočavaju današnji roditelji: ostanak bez posla, cijena udžbenika i školskog pribora, kućanstvima u kojima djeca idu gladna na počinak itd. Nije pretenciozno onda i zaključiti kako u takvom ozračju pobačaj postaje i privatna ekonomska mjera uštede. Odavno nam je već poručeno da „stegnemo remene“, pa ga žene, možda, stežu tamo gdje su u trudnoći najšire. Ako se država već želi boriti protiv pobačaja, onda bi primarni instrument te borbe svakako trebala biti jasna i dugoročna gospodarska politika koja će stvoriti preduvjete za zaposlenje mladih osoba, olakšano stjecanje prve nekretnine, ako ne sigurnost radnog mjesta onda barem lakšu mobilnost na tržištu rada. Smatram da su ove mjere nužni preduvjeti za polazno pitanje o tome što je život, jer odveć je poznato kako ekonomska struktura određuje društvenu svijest. Zanimljivo bi bilo vidjeti bi li došlo do promjene u statistici pobačaja kada bi ovi elementarni uvjeti bili zadovoljeni. Državni paternalizam „mekog“ tipa nije nepodobna pojava ako je stvarno prepoznato ono što onemogućuje razvoj i samoodređenje pojedinca, jer država tek mora otvoriti pojedincu prostor u kojem on može djelovati za vlastitu dobit, koja je kako je na početku i spomenuto, ekonomska dobit.

Pitanje koje se nameće za kraj je tražimo li od države državnike ili roditelje?


* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

pitanje izbora, POBAČAJ, PATERNALIZAM, Maroje Višić