Mislav Miholek

PANONSKI VIDICI: Hrvatska je zemlja neslobode u kojoj život vrijedi četiri kune

Cijeli autobus je okrenuo glavu na ubojstvo, ali zato je netko snimao na mobitelu cijeli događaj, kao vrhunac perverznosti i moralnog pada hrvatskoga društva.

Piše: Mislav Miholek
Oliver Frljić vrlo vjerojatno beskrajno uživa u pozornosti koju je privukao na sebe. U svojem djelovanju u Poljskoj dignuo je živac inače poslovično konzervativnim Poljacima koji ne vole ništa, ni Ruse, ni Nijemce, ni susjede, ni ostale Slavene, ni intelektualce, ni Uniju, pa jednako tako pretjerano ne vole ni sebe. Posebno polude kada se dirne u nekakve katoličke dogme.

   
Jednako tako, trenutno je uspio dići živac Splitsko-makarsko nadbiskupiji s ovom novom predstavom na Marulićev danima, kojoj nisam zapamtio ime, ali jesam u čemu je skandalozna. Cijenim Frljića kao uspješnog provokatora, a što se tiče kazališta mislim da kasni dvadeset do trideset godina za svjetskim teatrom, nešto sam se za života sitno nagledao predstava. On je wannabe Slobodan Šnajder. A najzabavnije je gledati kako razni crkvenjaci svih fela prozivaju poštovanog gospodina Frljića. Kao da je nekakav teški komunistički đak, izmiksan u kumrovečkom laboratoriju. Jedini laboratorij iz kojeg je ispao Oliver Frljić je onaj rimokatolički, točnije isusovački, računajući da je čovjek diplomant Filozofskog fakulteta Družbe Isusove.  

To je Hrvatska danas, zemlja u kojoj se reži na Frljića zbog bogohuljenja, a kada mladi život biva ugašen pred cijelim autobusom, onda se upali autobus i pusti mladoga čovjeka da iskrvari.

Uostalom, Oliver Frljić sa svojim predstavama ne krši nikakve zakone RH. I tu je ključ svega, čovjek se ponaša slobodno u navodno slobodnoj zemlji. Za pol njegovih poduhvata ne bi čovjek čuo da se redovno naivna tvrda i klerikalna desnica ne raskokodaka da kako on to može raditi. Bogohuliti. Može, jer zakoni RH dopuštaju bogohuljenje. Koje je u očima zakona jednako kao i bogoštovlje. Iskreno, mojoj vjeri Frljićeve provokacije malo mogu, a ako nečijoj smetaju, onda je to vrlo slaba vjera. Štoviše, vrlo vjerojatno je ni nema, jer baza svake kršćanske vjere je sloboda. Uključivo slobodu da se ne vjeruje i ismijava samoga svetoga Boga.  

    
Ovaj blesavi komunistički mentalitet koji misli da se moral može javno propisivati i da sloboda je nešto opasno pak se okreće u sasvim suprotnom smjeru kada je riječ o nasilništvu i teroru pojedinaca. Onda, opet komunistički, svi okreću glavu. Tipično hrvatski.
   
Nova žrtva takvoga prokletoga kukavičluka bio je Ante Škember, koji nije doživio ni svoju tridesetu godinu. Još jedno dijete osamdesetih kojega je odnijela hrvatska bešćutnost. Kada ga je njegov krvnik izbo i prekinuo mladi život, vozač ZET-a mu se zahvalio što se  riješio mladoga čovjeka s kojim se taj isti ZET-ovac posvađao. Cijeli autobus je okrenuo glavu na ubojstvo, ali zato je netko snimao na mobitelu cijeli događaj, kao vrhunac perverznosti i moralnog pada hrvatskoga društva.
    
To je Hrvatska danas, zemlja u kojoj se reži na Olivera Frljića zbog djetinjastoga bogohuljenja, a kada mladi život biva ugašen pred cijelim autobusom, kada istinsko zlo gasi život, onda se upali taj isti autobus i pusti mladoga čovjeka da iskrvari. Pisao sam ovdje da je ova zemlja posebice mrzi ljude rođene u osamdesetima, a sada i znamo koliko i vrijedi život Hrvatica i Hrvata rođenih od 1980. do 1989. Vrijedi točno četiri kune. Ni lipe više.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

KULTURA, ZET, mislav miholek, oliver frljić, ANTE ŠKEMBER, SLOBODA