Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Keramičar Zapadnog Balkana!

Postavlja se pitanje kako će na hrvatsku vanjsku politiku i položaj utjecati stvaranje pozamašne carinske unije na njenim jugoistočnim granicama

Piše: Darko Marinac

Aleksandar Vučić premoćno je pobijedio u predsjedničkoj utrci Srbije. Kada se gleda sa strukturne strane politike, može se s nedoumicom gledati kako on moćniju ulogu Premijera zamjenjuje s Predsjedničkom. Ipak on sada  još lakše može upravljati svojom strankom i Srbijom i postaje miljenik europskih prijestolnica i pravi vođa ili kako se u Srbiji govorilo Vožd, makar svojim osobnim lirsko-tragičnim habitusom, tome epski ne odgovara.

On po principima strategijskog komuniciranja, daje intervjue po europskim središtima obrazlažući  raznolike probleme regije i dajući na njih vrlo razložne odgovore i kako bi za Srbiju, regiju i Europu postao dio rješenja i u tome većinom uspijeva. U svom komuniciranju i djelovanju je prilagodljiv situaciji, pa kaže kako je izgradio sposobnost gledanja iz perspektive sugovornika ili aktera ili kako često sam ističe da ima sposobnost gledati na neku stvar iz tuđih cipela. On ponekad daje naglasak na jezik i njegovu funkcionalnost u komunikaciji susjednih naroda koji se razumiju, a nekada na granične i carinske barijere koje koče trgovinu i rast. Isto tako se ne libi diviti i Titu, bravaru koji je znao razumjeti stvar i povezivati ljude. Njegovo djelovanje dešava se u vrijeme i pod okolnostima, novih odnosa u svijetu, izvjesnijeg  manjeg angažmana SAD-a u Europi, i njenom okretanju prema Aziji, stavljajući u fokus Kinu, dok raste značaj Rusije i problem identiteta EU, kao i okolnosti nastalim Brexitom.  EU je u krizi i ona možda i gubi svoj osnovni smisao ili bolje reći snagu u svojoj normativnoj dimenziji kao europeizaciju istočne i jugoistočne Europe.

Za kritičan dio zemalja koje su, recimo to u čekaonici EU, ona više ne može biti najvažniji  cilj vanjske politike, kao ni integrativni faktor na unutrašnjem, kao ni na vanjskopolitičkom  planu. Tako se od tih zemalja ne mogu više tražiti bilo kakva mjerila i postoji opasnost da se proces pristupanja i zaustavi. Bitno je smanjen geostrateški princip pristupa, a i prilagodbeni potencijal u usvajanju uvjeta, a i sve je manji motivirajući faktor uslijed stanja i problemima u zemljama pristupnicama iz jugoistočne Europe. Primjer Makedonije nije uopće moguće ničim dobrim objasniti.

Vodeće zemlje EU  ne znaju što će sa zemljama jugoistočne Europe ili kako oni vole reći sa zemljama zapadnog Balkana. EU sada izgleda gleda kome će dati franšizu za svojevrsni nadzor zapadnog Balkana, Vučić i Srbija se nude kao idealni kandidati. Inzistiranje na vojnoj neutralnosti, makar je to u miru nepoznat pojam i šizofrenično ponavljanje četiri stupa vanjske politike, kao da je pomoglo. Vučić i Srbija mogu držati Republiku Srpsku s Dodikom pod kontrolom, a Vučić je već demonstrirao kako može upravljati događanjima u Bosni i Hercegovini. Njemačka premijerka Angela Merkel često se sastaje s Vučićem i hvali njegov prilog stabilnosti Srbije i regiji, posebno demokratizaciju i ispunjavanje zahtijeva za približavanje EU. No, ona će imati, kada uskoro dođe u Srbiju i zahtjeve o kojima se intenzivno komunicira i u javnom prostoru Srbije. Tako se opravdano vjeruje kako će ona tražiti svojevrsno deblokiranje dviju točaka nestabilnosti na Zapadnom balkanu, gdje je prva Kosovo, a de facto se radi o Republici Kosovo, a druga je Bosna, kako vole reći,  a radi se o Bosni i Hercegovini. Njemačka, točnije Merkel tražiti će od Srbije omogućavanje, tj. ispunjavanje uvjeta da Republika Kosovo postane članica UN. To bi sličilo ako ne bi bilo priznanja, na situaciju s dvije Njemačke koje se nisu uzajamno priznavale, ali su bile članice UN.

Drugo izvorište nestabilnosti u regiji je Bosna i Hercegovina i Republika Srpska s Miloradom Dodikom, pa slijedom toga situaciju i samog Dodika  Vučić treba držati pod kontrolom, kako slučajno ne bi došlo niti do pomisli o nekakvom referendumu o neovisnosti RS. Tražit će se  da pristane na ustavne promjene kojim bi ojačale središnje institucije u Sarajevu. Tako da nije teško zamisliti, kako će to biti obilno honorirano. Premoćno pobijedivši u prvom krugu predsjedničkih izbora, predsjednik Srpske napredne stranke  Aleksandar Vučić je sada u poziciji gotovo koncentrirane moći, uz to što je Predsjednik vlade, pobijedio je na predsjedničkim izborima, a još je i u prilici sastaviti vladu. Jednostavno on je tako postao politički jak da je pogodan za mnoge zadaće. No, gotovo odmah po proglašenju rezultata došlo je do prosvjeda u više gradova u Srbiji koje su započeli mladi, kao Facebook prosvjedi, a koji su u ranoj fazi osporavali njegov politički legitimitet. On sam je o prosvjedima rekao: „Onaj ko vjeruje u spontane demonstracije je veoma naivan čovek. Tako nešto ne postoji u savremenom svetu i to ne postoji ni na jednom jedinom mestu.“

U medijima u Srbiji može se naći kako su vlasti bile upozorene od Rusije i kako su im rekli kako će organizatori prosvjeda biti ljudi koji su godinama plaćenici Soroševog Fonda za otvoreno društvo. Vladimir Đukanović,  član skupštinskog Odbora za kontrolu „službi bezbednosti“ tvrdi da se krvavi sukobi u Srbiji odavno spremaju. Dalje on nastavlja, kako  nema šanse da se u 15 gradova odjednom organiziraju "spontani" protesti. Da je rezultat bio slučajno 51 odsto za Vučića udarili bi odmah na institucije i pokušali da izazovu Peti oktobar. Sve ovo je sinhronizirano i kontrolirano iz jedne službe u Londonu, kako je rekao iz institucije na obali Temze.

Iako sve treba uzeti s rezervom, ovo podsjeća, na vrijeme velikih sukoba u Europi, kada je Srbija stajala na putu utjecaja Njemačke  prema istoku i kada su Britanska SOE (Special Operations Executive-kao Uprava za specijalne operacije)  organizirala prosvjede u Beogradu protiv Vlade Cvetković-Maček. Sada kada Njemačka legitimnim sredstvima želi proširiti svoj utjecaj na prostor Zapadnog balkana, kao svojim konstantnim geopolitičkim ciljem, nastao je problem i vrlo je izvjesno kako se Velika Britanija oslobođena zajedničkih vanjskih i sigurnosnih politika, tome opire.

Ovo nije teško zamisliti jer smo  npr. u Bosni i Hercegovini imali situaciju potpunog kaosa dok se nisu značajno umiješale SAD, tako da se onda moglo govoriti i o pravom obavještajnom ratu Velike Britanije i SAD. Za sada kada je moguće smanjena vidljivost  SAD u ovom dijelu Europe i u Europi općenito, može se očekivati značajniji Britanski utjecaj. Može se reći kako je SAD ovaj dio Europe ostavio u jednom geopolitičkom vakumu.  U to se gotovo savršeno uklapa hipoteza o osvježenom prirodnom savezništvu Njemačke i Rusije, pa se tako može očekivati više sukladnih akcija Njemačke i Rusije u ovom dijelu Europe, a i šire.

I što sad imamo na teritoriju bivše države? Dvije najzapadnije i najrazvijenije republike bivše države su punopravne članice EU i NATO-a. Uz njih jugoistočno izgledno se stvara jedna carinska unija od ostalih republike bivše države plus Albanija koja je članica NATO-a. U toj carinskoj uniji Srbija je gospodarski najjači gospodarski akter i mogla bi imati od toga najviše ekonomske koristi, a već sada Srbija je najveći izvoznik u Bosnu i Hercegovinu. Nedavno je Američki senat ratificirao Protokol o pristupanju Crne Gore u NATO, tako da se uskoro očekuje i poziv za punopravno članstvo. Pa uzevši pokušaje destabilizacije ove male zemlje, ovdje se mogu očekivati daljnji pokušaji u tom smjeru. Makedonija unatoč ili baš zbog toga, što je na izuzetnom geostrateškom položaju već osam godina nalazi se u neviđenom zastoju prema euroatlantskim integracijama, što god to značilo. Ovo može čuditi, posebno stoga što su u ovu zemlju na početku krize u regiji, poslane snage preventivne diplomacije u obliku američke bojne u sklopu UN snaga. Iz svega navedenog nameće se pitanje kako će na Hrvatsku vanjsku politiku i položaj utjecati stvaranje pozamašne carinske unije na njenim jugoistočnim granicama. Sigurno je kako će se smanjiti kapaciteti Hrvatske, kako bi ona bila jedan pozitivan integracijsko-normativni primjer ili cilj za susjedne zemlje, kao i njena mogućnost da bude jedan europski povjerenik ili proeuropski zagovarač zemalja u svom susjedstvu, te se može smanjiti njen utjecaj.

Zatim razvidno je kako će Hrvatska u složenijim odnosima ostvarivati svoju Ustavnu obavezu brige o Hrvatima u dijaspori, točnije u Bosni i Hercegovini iako su za to kao potporu osigurana značajnija sredstva, a tu su i Hrvati u Crnoj Gori.  Presude hrvatskoj šestorci i procesi u  Brčkom,  kako vrlo lako može doći do revizije okolnosti, pod kojima je došlo do rata i o samom karakteru rata u Bosni i Hercegovini.

Zatim postoji realna prijetnja kako će uslijed mehanizama carinske unije trpjeti hrvatski turizam, izvoznici i gospodarska razmjena općenito. Jednostavno postoji opravdana bojazan kako Hrvatska i Srbija neće imati jednak pristup u rješavanju i rješenjima, složene situacije u Bosni i Hercegovini, a posebno u rješavanju nevidljivog položaja bosanskih Hrvata. Ratno zrakoplovstvo Srbije vjerojatno će opet letjeti uz granice Hrvatske, jer će postati sasvim prirodno da Srpsko zrakoplovstvo radi nadzor Bosansko Hercegovačkog zračnog prostora iz jednostavnog razloga što Srbija ulaže u sposobnosti svojih zračnih snaga. Na kraju, prvorazredno je pitanje da li će Hrvatska u opisanim okolnostima imati sposobnosti i ambiciju djelovanja u rješavanju geopolitičkih, političkih, društvenih i gospodarskih izazova u svom susjedstvu u budućnosti. Kao i to da li će Srbija imati potrebe surađivati s Hrvatskom kao partnerom i susjedom  u zajedničkim interesima koje će trebati definirati, uistinu u asimetričnim  položajima. Ili će se Srbija zaslijepljena svojom novom ulogom i podrškom, upuštati u proizvodnju netrpeljivosti uslijed  svojih ili nametnutih nerealnih geopolitičkih ciljeva, a na korist vanjskih aktera.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

VELIKA BRITANIJA, EU, NJEMAČKA, DARKO MARINAC, HRVATSKA, SRBIJA