Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Je li tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku informacijska operacija, kao što je to bila kopija Nove Hrvatske ili Londonac?

U Hrvatskoj i za Hrvate/ce, hrvatski jezik je bitan dio identiteta i samosvojnosti, zasigurno i zbog jezičnih restrikcija u državnim oblicima u kojima smo živjeli.

Piše: Darko Marinac

Kod nas predimenzionirana tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku u Bosni i Hercegovini, Crnoj gori, Srbiji i Hrvatskoj ima sve značajke informacijske operacije ili kao njena priprema. Sam jezik je sredstvo komunikacije, ali jezik i sam komunicira prošlost, identitet i kulturu jedne zajednice.

U Hrvatskoj i za Hrvate/ce, hrvatski jezik je bitan dio identiteta i samosvojnosti, zasigurno i zbog jezičnih restrikcija u državnim oblicima u kojima smo živjeli. Jedan francuski lingvist rekao je, kako je dijalekt samo jezik koji je izgubio bitku, a standardni jezik samo dijalekt koji je politički uspio. Jasno i jednostavno je to objasnio američki lingvist Max Weinreich: „Standardni jezik je dijalekt koji iza sebe ima vojsku i mornaricu!“

Da ne idemo dalje u prošlost, počnimo s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika nastalom u krilu Matice Hrvatske iz 1967., kao reakcijom na tzv. Novosadski dogovor, u kojoj je u „Telegramu“ u stvari zatražena ravnopravnost svih jezika u bivšoj državi. Kako je jezik bila bitna stvar govori nam podatak kako je već dva dana poslije Vjesniku na cijeloj stranici objavljen tekst naslova „Politika, a ne lingvistika“

No, puno dinamičnije je s hrvatskim jezikom i oko njega bilo kasnije, sve do pravih informacijskih operacija. Jakša Kušan vodeći hrvatski intelektualac i njegovi suradnici okupljeni oko uredništva časopisa Nova Hrvatska u Londonu, na frankfurtskom sajmu knjiga izložili su Hrvatski pravopis. Naime taj pravopis čiji su autori bili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš, je već bio izdan u Školskoj knjizi i tiskan u rujnu 1971. godine, ali je iz političkih razloga, uslijed sloma „Hrvatskog proljeća
, cijela naklada od gotovo 40 000 primjeraka uništena u tvornici papira, a samo 600 osiromašenih primjeraka, ostavljeno je za potrebe struke, označeno „samo za internu upotrebu“. Izvršni komitet CK SKH konstatira da »Hrvatski pravopis«, već odštampan u 40.000 primjeraka, zbog svoje netolerantnosti ne može izdržati osnovne političke kriterije.

Kada se Hrvatski pravopis pretiskan pojavio na štandu na frankfurtskom sajmu 1973. u blizini jugoslavenskog štanda podigla se uzbuna od službi do diplomacije, od kojih su neki tadašnji akteri bili značajni u političkom životu RH. Državni odvjetnik koji je službeno posjetio sajam, postao je kasnije uvaženi odvjetnik. Od Školske knjige se tražila punomoć, za progon Hrvatskog pravopisa. Ova informacijska operacija nedržavnih aktera, ljudi okupljenih oko Nove Hrvatske, unijela je nemir u vlast bivše države. Nova hrvatska tiskala je prvo 5 000, pa 10 000 primjeraka. Da bi polije prvih demokratskih izbora 1990. godine, Školska knjiga legalno tiskala  Pravopis do broja od oko 100 000 primjeraka ukupno, što je pokazatelj kako je politika ispunila kriterij Hrvatskog pravopisa.

Časopis Nova Hrvatska sa Jakšom Kušanom,  objavljivao je mnoštvo tekstova u iseljeništvu o stanju u SFRJ i položaju Hrvata u njoj, od drugih takvi časopisa dijelilo ga je opredjeljenje da hrvatsku stvar zagovara demokratskim i europskim vrijednostima i kao takav bio je iznimno opasan. Za to uredništvo Nove Hrvatske moralo je biti dobro informirano i uspjeli su imati dosta vrućih i aktualnih tema iz bivše države.

Tako „Služba državne bezbednosti“, kolokvijalno Udba u Beogradu, točnije Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe, organizira  lažno tiskanje Nove Hrvatske, kako bi  objavio lažni kompromitirajući intervju protiv jugoslavenskog disidenta Stjepana Đurekovića i to  samo nekoliko dana prije njegove smrti u ljeto 1983. godine. Što je meritum suđenja u Njemačkoj  i dosuđene nepravomoćne doživotne kazne.

Spasić se hvalio ovom dezinformacijskom operacijom  javno, kao intelektualnim postignućem, ističući kako je morao pogoditi boju kojom će biti  tiskana naslovnica, a sam intervju morao je biti pisan sjajnim hrvatskim, jer kako je rekao Jakša Kušan je bio najobrazovaniji Hrvat u emigraciji. Svojim uratkom,  hvalio se nedavno, kao svjedok na daljinu na suđenju u Münchenu . Osim tog a organizirao je i razglednice sa slikama spomenika na Bleiburgu,  koje su poslali na 1000 adresa hrvatskih iseljenika kao narudžbenice za Đurekovićevu knjigu. Stvar je u tome, što je on iako je bio disident, sudjelovao u NOB-u i bio član partije.

Ovim za Hrvatsku bitnim informacijskim operacijama i kontra operacijama može se ukazati kako informacijske operacije nisu novost, nego im današnja moderna komunikacijska sredstva, samo pojačavaju doseg i snagu. Za Hrvatsku i Hrvate uslijed povijesnih bespuća, jezik ima i veće značenje, nego samo kao sredstvo komunikacije, ovo su ozbiljne stvari, iako Vlada i općenito politička elita omalovažava ovaj akt. Pa je zanimljivo da oni ne brane identitet i jezik kao kulturno dobro, nego se zadržavaju samo na činjenicama kako je hrvatski jezik određen Ustavom i kako je službeni jezik EU.

Ova tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku jest informacijska operacija, bilo da je samostalna ili u sklopu drugih operacija. Ona je ili osmišljena i vođena iz jednog centra ili u prvoj fazi posao odrađuju „korisni idioti“, što je manje bitno. Sadašnja situacija u Hrvatskoj kada se Zakoni za velike pišu u nekoliko dana, a za ovršni  Zakon nema političkog interesa, makar ima javnog, pogodno je tlo za razne operacije koje većinom imaju cilj odvajanja građana od vlasti sa uskratom javnog pristanka građana.

Osim toga zabrinjavajuća je komunikacijska slabost Vlade, što se vidjelo i u ovoj krizi s Agrokorom, ali i prije. Naravno bez jasnih ciljeva u javnom interesu, teško je smisleno i efikasno komunicirati, a to ne mogu nadomjestiti ni štosovi sa smijehom kod davanja izjava, jer reakcije vlasti ionako djeluju udaljeno od ozbiljnosti, koja  obećava rješenja.