Kolumne

NEDJELJNI RAZGOVOR S VATROSLAVOM ŽUPANČIĆEM: Hrvati su među prvih trideset naroda u svijetu koji su dobili cjeloviti prijevod Novog zavjeta

Mnogi Nijemci su poslije Drugoga svjetskog rata morali ispaštati kolektivnu krivicu zbog poraza Trećega Reicha. Djeca, starci, cijele obitelji bili su internirani u logore, gdje su u najgorim uvjetima umirali od gladi, batina, bolesti.

Piše: Mislav Miholek

Ove nedjelje odlučili smo razgovorati s protestantskim pastorom Vatroslavom Župančićem koji se trenutno nalazi na poslovno-akademskom aranžmanu u Njemačkoj. Teme su nam bile zaboravljeni njemački protestanti u Hrvatskoj, hrvatska jezična baština, ali i činjenica da protestanti kao da ne postoje u hrvatskom javnom prostoru.

PP:   Povod ovoga razgovora, među ostalima je i izdavanje Vašeg magisterija 'Potraga za domovinom - Mala povijest njemačkih evangelika na hrvatskom prostoru', recite kako ste se odlučili istraživati povijest Nijemaca-luterana na hrvatskom području i zašto se ta knjiga tiska baš sada?

Vatroslav Župančić: Knjiga izlazi povodom jubileja 500 godina reformacije i zahvaljujem se biskupu Miliću jer je prepoznao rad i istraživanje i ponudio tisak knjige. Isprva mi  je kao vjerniku, a zatim teologu i povjesničaru bilo važno istražiti vlastite korijene. Primijetio sam da  crkve reformacijske baštine u Hrvatskoj imaju specifičnu ukorijenjenost koja ne proizlazi iz djelovanja misionara iz SAD kako se često misli. Naprotiv, izvori su vrlo  jedinstveni i originalni.
Od moga profesora dr. Stanka Jambreka, koji je silno doprinio istraživanju protestantike u posljednjih četvrt stoljeća, svojevremeno sam dobio zadatak napraviti istraživanje o njemačkom vjerskom časopisu 'Entscheidung für Christus und sein Wort', kojeg su prije Drugoga svjetskog rata izdavali njemački luterani-pijetisti, tj. vjernici koji su vjeru htjeli više ozbiljnije prakticirati u svakodnevici.
Oni su iskusili ono što Biblija naziva 'ispunjenje Duhom Svetim'. To su bili ustvari su  prvi pentekostalci na hrvatskom području u vrijeme dok je pentekostalizam u SAD bio daleko i u povojima, a što je zanimljivo oni se nisu odricali svojeg duhovnog nasljeđa nego su i dalje bili evangelici. Time sam ušao u područje moderne crkvene povijesti koje je bilo  gotovo neistraženo. Literature gotovo da i nije bilo osim one izdane u Njemačkoj, a vladao je i veliki tabu oko poslijeratne sudbine Nijemaca na našem prostoru.
Mnogi Nijemci su poslije Drugoga svjetskog rata morali ispaštati kolektivnu krivicu zbog poraza Trećega Reicha. Djeca, starci, cijele obitelji bili su internirani u logore, gdje su u najgorim uvjetima umirali od gladi, batina, bolesti. Bivša Jugoslavija je u progonu njemačke manjine bila brutalnija od susjedne Mađarske i Rumunjske koje su također imale veliki broj Podunavskih Nijemaca. Vodeća osoba njemačkih evangelika bio je biskup Philipp Popp kojeg su komunističke vlasti nakon kratkog montiranog procesa osudili na smrt i strijeljali.
On nije bio nacionalist, ali je bio ponosan Nijemac i nije stao na stranu partizana jer s jedne strane nije mogao protiv svog naroda i jer  je s druge strane  u to vrijeme Tito bio sasvim bio na sovjetskoj liniji u vjerskim pitanjima, tj. slijedio je Staljinov borbeno-ateistički obrazac protiv vjere, kojeg je i sam Staljin napustio tokom rata.
Načelno, biskup Popp je stradao jer je bio intelektualac, kršćanin i Nijemac.
Istraživanje me je zatim povelo u arhive u Zagrebu, Beogradu, Berlinu,  te sam ispitao  još  živuće svjedoke. To sam i  prvo predočio  na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te sam rad obranio pod mentorstvom profesora Ive Banca. Nakon dodatnih informacija i korektura, sada je istraživanje  dostupno javnosti kroz knjigu.

PP:  Igrom slučaja, vi za razliku od Nijemaca koji su došli sa sjevera, sada ste na službi u Njemačkoj kod metodista. Recite nam malo više kako ste završili u Stuttgartu i po čemu su metodisti specifični u odnosu na druge kršćane?

Vatroslav Župančić: Došao sam u Njemačku na doktorat na Sveučilište u Tübingenu. Ovdje se nalazi 'Institut za povijest Podunavskih Švaba' u kojem mogu nastaviti svoja istraživanja.
Pošto mi je djelovanje Johna Wesleya, osnivača metodizma već prije, kao povjesničaru kršćanstva bilo nadahnućem, povezao sam se s Metodističkom crkvom, koja za razliku od hrvatske ispostave, ima tradiciju i denominaciju u Njemačkoj. Kontakt se vremenom produbio u zajedništvo i intenzivnu suradnju.
Sada djelujem kao propovjednik, vodim biblijska proučavanja i seminare te radim kao pastor/dušobrižnik u domu za starije i nemoćne 'Martha Maria' u centru Stuttgarta.
Specifičnost metodizma je njegova ukorijenjenost u tradicionalnom protestantizmu. John Wesley je bio anglikanski župnik koji je doživio obraćenje pri čitanju spisa i komentara Martina Luthera na jednom sastanku pijetista u Londonu. Nakon toga je sa svojim suradnicima propovijedao svim društvenim skupinama u Engleskoj i kolonijama (Americi). Nastalo je veliko duhovno buđenje  koje je kasnije izraslo u najveću protestantsku skupinu u Americi.
John Wesley nije se htio odvojiti od Anglikanske crkve, ali je splet političkih okolnosti, prvenstveno američka revolucija doveo do toga da je nastala nova Metodistička crkva koja je  vremenom postala svjetski pokret. Danas oko 70 i više milijuna vjernika ima metodističke korijene.
Ime metodizam je bio isprva pejorativno, kao i protestantizam, jer su Wesleyevi naglašavali osobnu disciplinu u kršćanskom životu i posvećenju.
Osobitost metodizma je naglasak na djelovanje za društvenu pravdu. Tako su metodisti svojevremeno bili glasni zagovaratelji ukidanja ropstva i trgovine robljem u SAD i Velikoj Britaniji.
Vremenom je promijenio neke forme, koje su i na drugim kontinentima ponešto različite. Metodizam uz neizbježnu ljubav prema Bibliji, cijeni crkvenu tradiciju, razum i obrazovanje te naglašava osobno iskustvo vjernika s Bogom (tzv. 'vjeru srca').
Danas u metodizmu na globalnom polju ima nekoliko strujanja: od karizmatskog, tradicionalnog do manjine koja sebe naziva 'progresivnima' i koja nažalost plovi 'niz struju' današnje kulture i njezine političke korektnosti.
Ipak veliki dio metodizma uključen je u evanđeoski pokret (evangelikalizam), kojemu i sam pripadam. To znači suradnju sa drugim protestantskim crkvama, konzervativni svjetonazor i naviještanje evanđelja izvan okvira crkve. Evanđeoski pokret je danas najveći kršćanski pokret koji je izrazito prisutan u Africi, Južnoj Americi i Aziji (Južna Koreja npr.). Europa u tom smislu zbog sekularnog bauka još uvijek spava snom Trnoružice.. Nadamo se skoroj promjeni.

PP: Ima nekakve simbolike u Vašem odlasku. Hrvatski protestanti su u Urachu od 1561–65. imali tiskaru. Mnogobrojne knjige su za tisak priređivali Stipan Konzul Istranin i Antun Dalmatin. Najpoznatiji je prijevod dijela Biblije na hrvatski jezik, konkretno Novi zavjet (1562–63.), a tiskan je glagoljicom i ćirilicom. Na naslovnicama svih hrvatskih knjiga ističe se da su 'stumačene v hrvatski jazik'. Ovo ujedno prvi hrvatski prijevod Novoga zavjeta. Zašto se tako malo zna o tiskari i o prijevodu?

Vatroslav Župančić: Evo uskoro imam susret s hrvatskim generalnim konzulom glede obilježavanja ovog izuzetnog djela u Bad Urachu. Nijemci su prije desetak godina u povodu tiskanja hrvatskih protestantskih knjiga koje ste spomenuli organizirali veliku izložbu u Zemaljskoj biblioteci Württemberga. Nijemci  su smatrali da je to za svaki narod (kao i za njih) projekt od epohalnog značenja, ustvari začetak jezika i književnosti i nacionalne svjesnosti.
Novi Zavjet  kojeg su izdali hrvatski protestanti nas je doveo među prvih trideset naroda u svijetu koji su dobili cjeloviti prijevod Novog zavjeta u svijetu, što je ogromna tekovina za samostalnost i ponos jednog naroda.
Nažalost protureformacijska inkvizicija je učinila svoje te je cjeloviti prijevod Biblije morao čekati još nekoliko stoljeća.
Vrlo kasno smo dobili cjelovitu Bibliju kada su drugi narodi i druge nacije već odavno imale svoje prijevode. Ta činjenica kasnijeg zapostavljanja Svetog Pisma  mnogo govori o tome koliko su preostali predstavnici  'kršćanstva u Hrvata' bili na 'strani naroda' kako se to često neutemeljeno ponavlja.

PP:  Općenito gledajući, hrvatski protestanti svih usmjerenja kao da ne postoje u hrvatskom javnom prostoru, zbog čega je to tako?

Vatroslav Župančić (Na desnoj slici sa suprugom i djecom): Prvenstveno je to zbog malog broja, ali i niza faktora poput: razdijeljenosti i nedostatka vizije. Osnovnu razliku u onome što se  sociološki naziva protestantizmom čine  tradicionalne protestantske crkve (evangelici i reformirani), te crkve reformacijske baštine poput baptista i pentekostalaca.
Crkve su bile vrlo aktivne u humanitarnom radu za vrijeme Domovinskog rata, a  i sada  se  mnoge bave pitanjem izbjeglica, radom s ovisnicima, zatvorenicima, itd. Ipak problem je da su crkve u svojem radu zanemarile 'mainstream stanovništva' tj. 90% ostalih Hrvata, radnih i obiteljskih ljudi koji su kršćani samo na papiru.
Crkve rijetko odgovaraju na aktualna i akutna pitanja društva poput: demografije, nezaposlenosti, društvenih anomalija – iako bi na tom polju mogle ponuditi odgovore. Zatim postoje stvari koje su u Njemačkoj za crkve samorazumljive; npr. Crkve stavljaju svoja godišnja financijska izvješća  na web ili u tiskanom izdanju , da svi, vjernici i nevjernici, mogu imati uvid u njihov rad, zaradu i trošenje novaca. Takvu razinu transparentnosti u Hrvatskoj još nismo doživjeli.
Jedan od problema je nastao nakon demokratizacije i pluralizacije među vjerskim zajednicama. Nastale su mnoge crkve koje su zanemarile tradicije i koje su ovisne od pomoći iz inozemstva. Rezultat toga je prilična samovolja voditelja tih zajednica te upitna  teologija koja zanemaruje povijesnu ukorijenjenost Crkve u reformacijskom nauku te stoga odlazi u smjerove kršćanskog utopizma i sektarijanizma. Postoje anomalije, ali i pozitivni primjeri poput nove aplikacije za Android Biblija 365 ili suradnje vjernika na polju etičkih pitanja, npr. oko referenduma o braku i slično, te poticanje teoloških rasprava i promišljanja kojeg npr. čine vjernici oko teološkog časopisa 'Kairos'.

PP:  I za kraj, jedno 'jednostavno' pitanje, kakva je budućnost protestantizma u Hrvata?

Vatroslav Župančić: Po mojem mišljenju  budućnost  je u evanđeoskom pokretu. Prvenstveno u poticanju  i uključivanju vjernika laika u sve društvene strukture Hrvatske. Za to je potrebno ulagati u obrazovanje i praktičnu teologiju. Upravo sada je velika smjena generacija u vodstvima crkava i institucija u protestantizmu. Mi trebamo na mjestima crkvenih vođa  više teologa, a manje menadžera. Potrebno je  izaći iz mentaliteta naslijeđenog  iz komunizma, tj  mentaliteta 'malog stada'  te  zavisti i društvene pasivnosti.
Za sve ovo  postoje sposobni pojedinci u protestantizmu u Hrvata, ukoliko ih se bude poticalo, ne trebamo se bojati nerelevantnosti.