Elizabeta Hrstić

KNJIGE: POETSKA PREPORUKA Maja Šiprak: Vatra jasnog pripadanja

preporučujem toplo svim zaljubljenima, ali i onima koji ne pamte više onaj specifični okus na nepcu duše, kad se miješa slatkoća i gorčina.

Piše: Elizabeta Hrstić

Plodna pjesnikinja Maja Šiprak, koja je upravo izdala šestu zbirku poezije kaže: "Nisam ja poetesa, koja od mrtvih ljubavi gradi živi svijet, nosi tugu i osamljenost kao stijeg onih čija je vjera u ljubav pala u uzaludnom jurišu.... uzet ću pod ruku osmijehe i s njima otići na put oko svijeta, slat ću ti ih zalijepljene na razglednicama da imaš čime ukrašavati police u starosti, kad ti vid popusti. I bit ću sve što poželim... ti to nećeš vidjeti"


Nije slučajno baš ova pjesma, o iskonskoj snazi stihova, dobila tu čast da se nađe na poleđini korica zbirke, kao "točka na i" svemu. U njoj je sažet Majin stil, pristup poetskom izrazu, pogled na ljepotu i ljubav, na sam život. Posebnost njenih pjesama nije u biranim kićenim izrazima ili u baroknim metaforama, njene pjesme nisu samo biljeg ljubavnog ushita, sreće, tuge ili rezigniranosti. Svaka njena emocija izražena u stihu, kao da klikće: "Živa sam i osjećam! Ima li što veće i važnije od toga?"

Zabilježeni osjećaj je vječan i jednom zapisan na senzibilni poetski način, on se dalje može granati stotinama rukavaca. Svaki čitatelj će to iščitati na svoj način, uzeti pjesmu za ruku i odvesti je na neki vlastiti put.

Preporučujem ove pjesme i onima koji su zaboravili što to znači voljeti, biti zaljubljen, koji ne pamte više onaj specifični okus na nepcu duše, kad se miješa slatkoća i gorčina, onima čije su oštrice mašte pomalo otupjele pod svakodnevnim teretima, ali i instant sadržajima ljepota modernog doba: umotane su u sjajne celofane, ali hladno uniformirane, smišljeno konzumeristički dizajnirane, lišene mašte, strasti i sanja.


Za romantičare starog kova ne postoji smrt ljubavi, ona tek oblik mijenja. Nastanjuje prirodu, zemlju, zrak, more, ona je bilo vremena samog i iz pepela se ponovo može roditi. A pjesnik čija su čula vječno napeta, poput struna koja žude rađanju najmilozvučnije glazbe, stalno iznova rađa neke nove Fenikse i svijet iznova zabljesne bojama i strašću ("Slikarica sam nutrine, stvaram vrijeme bez buke, na putu do zrele vedrine, izvana kao kašmir, iznutra na gorućem klatnu, jer strast ne blješti na bjelini platna, već skrivena u slikaru riše boje života...").

A strast utkana u ovim pjesmama, nije ona snaga koja ponese i razara. Maja je svojim strastima dala snagu molitve. Prepoznat će se u mnogim njenim stihovima svi oni kojima je običan i prozaičan dan - prazan dan, kojima se čini kao da ustvari ni ne dišu onda kad mašta vene, a iskre ne iskre žarko. Osmijeh, nada i iskričavost mašte su istinsko pogonsko gorivo ove pjesnikinje.

Njen stil krasi jednostavnost i jasnoća izraza, čistoća emocija, no svako malo iznenadi poigravanjem paradoksima ili antitezama, no posve nenametljivo i bešavno ("Oslobodi me tugom nasmijanih sutrašnjica, svakodnevnice opustošene mojom maštom"),

Romantičarsku idiličnost često uzburka, a i osmijeh izmami, neka vrckavost ili možda hrabrost tako svojstvena zaljubljenim ženama ("Kockaj se...što možeš izgubiti osim nervoznog čekanja?").

Za dobru i čitanu poeziju je iznimno važno, da nije dosadna, da je iskrena i nepretenciozna. Teško je izraziti svoj unutarnji svijet i iznjedriti moćne slike snažnim stilskim sredstvima ili šokirati čitatelja osebujnim pomaknutim stilom. No meni se čini da je još teže pronaći svoj način u jasnoći, čistoći i prohodnosti stiha, pjesmom se ogoliti do kraja. I onda je u svijet pustiti takvu, ranjivu i izloženu. Maja upravo to čini - i to vrlo hrabro, bez nad-analize i filozofije, bez zadrške i bez inače tako čestog maskiranja emocija. Kao da želi reći: Pa čemu (samo)opravdavanja čak i ako svjesno srljamo u ponor? ("Plivaj prema izvoru, u inat svim slabostima tijela. Hoćeš li stići na ishodište? Što će se promijeniti? Ništa! I dalje će sunce i mjesec izmjenjivati svoje pruge, ali će ipak uhvatiti sunčev mig, a nazubljena mjesečina salutirat će ti u ponoć. I tvoj križ neće više biti tako težak.")

Stihozbirku "Vatra jasnog pripadanja" preporučujem toplo svim zaljubljenima, ženama posebno. Iako možda jest fraza, neki bi rekli da je danas to i urbana legenda, ali ne libim se reći, a i Maja Šiprak mi to pjesmama potvrđuje, da ženu ljubav više mijenja i izgrađuje te da se voli prepoznati u pjesmi. Jer ljubav prožme sve kutke njena života. Preporučujem ove pjesme i onima koji su zaboravili što to znači voljeti, biti zaljubljen, koji ne pamte više onaj specifični okus na nepcu duše, kad se miješa slatkoća i gorčina, onima čije su oštrice mašte pomalo otupjele pod svakodnevnim teretima, ali i instant sadržajima ljepota modernog doba: umotane su u sjajne celofane, ali hladno uniformirane, smišljeno konzumeristički dizajnirane, lišene mašte, strasti i sanja.

Maja Šiprak nam nasuprot tome, svojom poezijom široko otvara vrata uzbudljivom labirintu autentične senzibilnosti, u koji ćemo rado uroniti i hrabro zalutati, ali i naći put uz pomoć vlastitih malih sunaca kojima rasvjetljavamo tuđe stihove. A Majina mala-velika sunca, njen vjerni suputnici su - snovi (lajtmotiv njenih pjesama).

Ne znam zašto se sad sjetih Arhimeda i njegovih crtarija na pijesku, prije rimske opsade, i njegovih slavnih riječi: "Ne dirajte moje krugove!"

Možda zato što tako zamišljam i mnoge drage pjesnike, a evo sada i Maju, kako ih ni opasnost ne bi odvratila od njihovih krugova u pijesku i kako bi i samog Sudnjeg dana uznosito poručili: "Samo mi ne dirajte moje snove!"



LADICA BUDUĆNOSTI

Kiša izvana
ugasila je plam uljanice u mojim očima
i isprala tuge iza kapaka
poderani kišobran nije poslužio svrsi

pospremila sam želje i očekivanja
u ladice budućnosti
za vrijeme u kojem ćemo biti mi
da od našeg kruga načinimo osmicu

osam - volim taj broj
kažu predstavlja beskonačnost
a ja te želim baš tamo - u beskonačnosti

sačuvaj ključ od ladice
i drži ga uvijek
na dohvatnom i nevidljivom mjestu.



KRONOMETAR

Kasno je
za tragove u snijegu
za vatre
i umotane promrzle ruke
kasno je
neispijene šalice čaja
talog kojim me dozivaš
kasno je

I prerano
da se uspnem gorom zaborava
brezovitih bjelina
da zorom umivam anđele
pogledom koji oproštaj traže
prerano je

U pravo doba
sadim trnje da se ružama
i duši mojoj
nikad više prići ne može.



VATRA JASNOG PRIPADANJA

Što bi bilo kad bi bio
iskupljenje mojih snova
a ne zbilje

razmišljam tipično ženski
teritorij neprohodan pozerima bez iskustva
za izborane misli ne postoji kozmetička krema
htjela bih da se možeš zanijeti
kao i ja
poput davnog utorka u botaničkom vrtu
u neko davno proljeće kad su se mladi listovi gizdavili
iznad latinskih imena.

zagazio si u jezero i spasio leptira na lopoču
poslje smo se satima smijali
tad smo spleli strasti u koloplet
i dali mu ime - poput biljke u vrtu
jabuka samonikla na početku divljine
čuvarica ognjišta za vlažnih monsuna
srca smo izdjelali u dvije posude
koje uvijek pronalaze način
da se preliju jedna u drugu

iznova putujemo istom stazom
i latinski nazivi su isti
usput stružemo blato s potplata
treba nam za opeke
da sagradimo dom i ognjište
u kojem gori
vatra jasnog pripadanja.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

knjige, poezija, elizabeta hrstić, maja šiprak, vatra jasnog pripadanja