Kolumne

DAVOR GJENERO ZA POLITIKAPLUS: Ivica Todorić se nema čemu nadati od političke klase, pitanje je samo koji će se model naći za njegov izlazak iz Agrokora

ZAGREBAČKI IZBORI: U politici, a posebice u izbornoj utakmici, vrijeme je izrazito važan čimbenik. Profesor Prgomet je odličan kandidat, ali je njegova kandidatura došla jednostavno prekasno. TURSKA: Europa mora živjeti s neoosmanističkom Turskom, a taj koncept za Hrvatsku i ne mora biti nužno neprihvatljiv.

Piše: Mislav Miholek

Još jedan vrući politički tjedan je iza nas, pa smo opet porazgovarali s poštovanim analitičarem Davorom Gjenerom o najvažnijim temama. HDZ je konačno izabrao kandidat za gradonačelnika Zagreba, svima je u fokusu bio Agrokor, a odnosi između EU i Turske su jako napeti.


PP:  Drago Prgomet je konačno odabran za HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba. SDP još nema nikoga. Kakve su šanse Prgometu uz Bandića, Švaljek, Mrak Taritaš, Sladoljeva i Pernara?

Davor Gjenero: U politici, a posebice u izbornoj utakmici, vrijeme je izrazito važan čimbenik. Profesor Prgomet je odličan kandidat, ali je njegova kandidatura došla jednostavno prekasno. Politička arena je već oblikovana, a za izborni uspjeh u Zagrebu nije dovoljno pridobiti samo ono biračko tijelo koje tradicionalno glasa za HDZ. Politički prostor centra i desnog centra već je u dobroj mjeri zauzela gospođa Švaljek, za koju je Prgometova kandidatura najgora moguća vijest. Naime, time što će se njih dvoje boriti za iste birače, povećavaju se šanse kandidatkinje lijevog centra Anke Mrak Taritaš za ulazak u drugi krug, a time i šanse gradonačelnika Bandića za „ostanak u sedlu“. Dobro je da HDZ ima istog kandidata za gradonačelnika i prvoga na stranačkoj listi za Gradsku skupštinu. Time se Prgometova kandidatura predstavlja kao ozbiljna stranačka odluka. Po svemu sudeći HDZ na izborima u Zagrebu prije svega vodi borbu za utjecaj u Gradskoj skupštini, jer je od početka jasno da zapravo nema šanse da bi njihov kandidat ušao u drugi izborni krug (osim da su kao svoju kandidatkinju poduprli neovisnu Sandru Švaljek), a za funkcioniranje izvršne vlasti u Zagrebu odnosi u Gradskoj skupštini bit će izrazito važni.

PP: Agrokor je postao političko pitanje broj jedan. Čini se da su HNS i SDP za spašavanje, pa čak nacionalizaciju, premijer je pitijski neodređen, Most nije naklonjen Agrokoru. Ivica Todorić je godinama financirao skoro sve veće političke stranke, hoće li se hrvatski političari sjetiti toga i hoće li Hrvatska spašavati Agrokor?

Davor Gjenero: Političari ne pamte stare usluge, a vrlo rado zaboravljaju dobre odnose iz prošlosti s onima koji se nađu „na putu prema dolje“. Todorić se osobno zbog toga nema čemu nadati od političke klase. Pitanje je samo koji će se model naći za njegov izlazak iz Agrokora. Svaka racionalna administracija ne može rezervirano gledati potonuće takve kompanije.

Radimir Čačić je svojevremeno bio izložen snažnim javnim kritikama kad je izgovorio rečenicu koja je itekako smislena – Interes Agrokora je hrvatski državni interes. Kao potpredsjednik Vlade on je zapravo jedini imao osmišljen racionalan pristup Todoriću i Agrokoru. Zagovarao je državnu potporu širenju Agrokora, prije svega u „regiji“, a time je zagovarao neupitan interes hrvatske države. Naime, da bi mogao investirati u susjedstvu, Todorić se morao dezinvestirati u Hrvatskoj, i takvim procesom bi Hrvatska zapravo disperzirala rizik i smanjila izloženost Agrokoru i Todoriću, što ga danas izvršna vlast itekako osjeća.


PP: Turska ratuje na verbalnom planu s EU. Svi su fašisti, Erdogan je jedino čist. Erdogan se sprema za referendum po kojem će gotovo nestati Ataturkova Turska. Hoće li briselska eurokracija konačno priznati da za neoosmansku Tursku nema mjesta u EU?

Davor GjeneroHrvatska je zadnja država članica EU kojoj bi trebalo biti stalo da se ovako, principijelno i zasnovano na zajedničkim vrednotama proširenja, Turskoj zatvore europska vrata. Zadnja, zato što je prva koja bi se u tom slučaju mogla naći pod udarom nova izbjegličkog vala, što bi ga Erdogan mogao pokrenuti kao retribuciju prema Europskoj uniji.

Unija je stalno griješila u odnosu prema Turskoj, još od onog vremena kad je kemalističke administracije, bliske turskoj vojsci, držala u poniženom položaju, vezano uz kandidaturu za članstvo. Isto tako, prema europskoj „špranci“ insistiralo se na demilitarizaciji društva u Turskoj, a to je za to društvo značilo ograničavanje modernizacije i sekularizma, što je otvorilo put Erdoganovom konceptu neoosmanizma.

Europa mora živjeti s neoosmanističkom Turskom, a taj koncept za Hrvatsku i ne mora biti nužno neprihvatljiv. Hrvatska i Turska imaju tradicionalno dobre odnose, a za razliku od svojih prethodnika, koji su tome bili vrlo neskloni, premijer Plenković javno je podupro mogućnost trilateralne suradnje Hrvatske, Turske i Bosne i Hercegovine. Hrvatskoj, uz pametnu politiku, ne mora biti štetna ambicija Turske da povrati svoj utjecaj u nekadašnjim prostorima Turskog carstva. Hrvatska je izvan te zone utjecaja, kao članica EU, a suradnja s Turskom Hrvatskoj može biti oruđe za potiskivanje nekih drugih, za nju nepovoljnijih utjecaja u regiji, kakav je ruski.

Turska je golema država velikog ekonomskog potencijala, a Erdoganova vlast svjesna je toga i ponosna na to. Europska unija s takvom Turskom mora postići racionalan kompromis, a on je moguć, jer po svemu sudeći Erdogan ionako ne računa na perspektivu članstva u EU.