Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Ne bi snimali Bitku na Neretvi, a rezali bi na živo!

Ovdje se ne radi o sputavanju umjetničkih i kreativnih sloboda, nego o nelegalnoj i nelegitimnoj raspodjeli i istom takvom primanju javnog novca.

Piše: Darko Marinac

Novi v.d. HAVC-a, koji je došao na to mjesto poslije nalaza Državne revizije, a do koje je došlo kao „kukavičje jaje“ u javnom interesu bivšeg ministra kulture, kao njegov posljednji potez, poručio je javno braniteljima, kako neka ne računaju da će se snimati filmovi kao Bitka na Neretvi. U tome nikome na našoj javnoj društvenoj sceni, vjerojatno ne  bi bilo ništa sporno, da se ne najavljuju nove protupravne i protujavne ofanzive na kreativnoj filmskoj sceni.

Nedugo zatim, Predsjednik vlade primio je delegaciju producenata i redatelja koji su mu se žalili na jednu rečenicu bivšeg ministra kulture, kako treba demontirati dosadašnji sustav financiranja filmova u Hrvatskoj, javnim sredstvima. Nekako logički mogu se shvatiti redatelji i njihovi interesi, no nisu jasni producenti, jer njih ništa ne sprječava u produkciji, točnije financiranju filmova. Problem jedino može nastati kada oni krenu financirati sve i svašta, javnim novcem.

Premijer tada, ali ni prije niti poslije, nije primio nikoga tko uistinu u najvećoj mjeri financira hrvatski film, kao predstavnike  poreznih obveznika i pretplatnika javnog informativnog servisa kao što je to HRT. Ipak najviše zabrinjava to što se u HAVC-u nisu primjenjivali sada već i u Hrvatskoj uvriježeni administrativni standardi, o sukobu interesa, kada u upravnom odboru sjede osobe kojima se dodjeljuju javna sredstva ili se to pak radi u slijedećem ciklusu, kada jedni odlučuju, a drugi dobivaju, pa se onda zamijene.

Istina je mi smo mala zemlja, gotovo se poznamo, ali zar nema filmskih znalaca izvan filmske proizvodnje, a što je s filmskim kritičarima ili profesorima s akademije dramskih umjetnosti ili sl. Što film izdvaja od ostalih recimo grana umjetnosti, to što je skup, ali i to što je masovni medij. Nije jasno kako će, ili uopće neće institucije ispitati što se događalo u HAVC-u, a da se ne uspori njegov rad, bar onaj u prijenosu javnog novca.

Kada u zgradi ili u kući curi voda, tada mi ili majstor isključi vodu, kako se ona ne bi bezrazložno trošila, ali i kako se ne bi činile štete, pa odgovoran domaćin kada se kvar otkloni tek onda opet pusti vodu. Isto tako i ovaj model ne javnog financiranja javnim novcem treba na jedno vrijeme zaustaviti, pa kada se ispitaju stvari i uspostavi sustav kontrole od institucija kojima je to zadaća i od strane politike, jer nije primjereno da to čini ulica, onda opet započeti financiranje i u ovom segmentu kulture, ali sada kao javno financiranje javnim novcem.

Ovdje se ne radi o sputavanju umjetničkih i kreativnih sloboda, nego o nelegalnoj  i nelegitimnoj raspodjeli i istom takvom primanju javnog novca. I u mnogim težim dilemama uvijek pomaže test javnog intesa, a ovdje preteže interes za racionalnim korištenjem javnog novca, kojim se mogu osigurati i druga javna dobra i to ona primarna. Treba reći kako su potrošačima javnog novca filmski djelatnicima, bitno dostupniji mediji, nego onima kojima se novac uzima, kao i njima opet kao potrošačima filmskih uradaka.

Pa nije jasno zašto vlast u ovom slučaju Vlada i resorno ministarstvo, osnovnu komunikacijsku energiju usmjerava za komunikaciju sa zainteresiranom javnošću, filmskim djelatnicima, a istovremeno gotovo do prezira imamo izostanak poruka prema općoj javnosti tj. građanima. Građani biraju reklo bi se, da ali mediji, poglavito masovni mediji, oblikuju javnost. Pa je to zasigurno i zato.

No vrč ide na vodu dok se ne razbije, a u našem javnom komunikacijskom prostoru, zabrinjavajuće nedostaju politički akteri koji će jasno i nedvosmisleno komunicirati i djelovati u javnom interesu, jer politički mandat nije koncesija, njega treba povremeno komunikacijski i djelatno potvrđivati u cilju dobivanja javnog pristanka, kao osnovnog veziva demokracije. Nekada je bio ozbiljan društveni problem, gotovo fanatično slijeđenje i navijanje navijača  za svoje sportske klubove, a evo danas makar je to ipak rezervirano samo za Hrvatsku, navijači poslije gola njihove ekipe i bacanja dresova navijačima, navijači ih prezrivo odbacuju na travnjak. To je samo jedan zloguki vjesnik nefunkcionalnog društva.

Tu Vlada i stranka mogu doći na stranu manjinske pozicije, zbog procjepa između obećanja i politika koje se vode, unatoč sadašnjim anketama podrške,  jer vrlo je vjerojatno kako će na idućim izborima jedna od izbornih obećanja barem jednoga političkog aktera biti financijsko sređivanje HAVC-a. Upravo zbog toga začuđuje što Vlada uporno i ustrajno, ne samo zanemaruje, nego proaktivno ignorira tj. zamućuje ovaj problem i očiti javni prijepor. Isto tako, ovo ponašanje možda  je refleksija unutar stranačkih previranja, što se izuzetno štetno preslikava na cijelo društvo.

Ministrica kulture koja nema govornu manu, barem je do sad nije imala, gotovo se guši i zacjenjuje, kada pokušava izreći kako će se u HAVC-u postupati po nalazima državne revizije i uklanjati recimo to nepravilnosti. To  joj predstavlja očito neizreciv stres. Moramo se pitati što izaziva takav strah, a da se kao za posljedicu sve  veći  dio hrvatske javnosti zavija u post traumatski stres.

Nastavlja se ulaganje u infrastrukturu proizvodnje pristanka, ili točnije rečeno u ovladavanje njom, pa se tako ni na HRT-u, ni oko njega, nitko ne uzbuđuje što se iz Nadzornog odbora HRT-a, također traži državna revizija. Jednostavno doima se kako nije klima  i kako ni ovdje nema političke volje za suzbijanja korupcije i pogodovanja, od obiteljskog do interesnog. Vlada se trudi zadržati cijenu plina, a većinski dio Vlade bi povećao pretplatu javnog informativnog servisa, a stav HRT-a, kao nekog političkog faktora je da ona treba biti još viša.

Bivšeg ravnatelja HAVC-a branilo se i po vertikali i po horizontali političkog sustava, dok jednostavno sam nije učinio javno samoubojstvo u našim dnevnim sobama, jer smo mi to tražili, jer mi to plaćamo. Njegov nasljednik nastavlja komunicirati omalovažavanje problema i poručujući dijelu javnosti (braniteljima) kako nije vrijeme snimanja filmova kao Bitka na Neretvi, a bolesnika, hranitelja filmske produkcije operirali bi na živo, samo kako bi se nastavila hranidba nečega što točno ne znamo ni što je ni tko je, poput neke nemani, kao Levijatana.

Da li je u Hrvatskoj moguća situacija, na nekom filmskom festivalu kao npr. u pulskoj Areni, kada bi se birao najbolji hrvatski film ikada,  ili kao najbolji ratni film ili kako drukčije, pa da se onda na svečanoj dodjeli kaže, najbolji hrvatski film je -Bitka na …, ups isprika,  najbolji film je –General!  Samo kao pretpostavka, kao otpor?


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

nepravilnosti, revizija crobexa, havc, darko marinac