Elizabeta Hrstić

KNJIŽEVNA PREPORUKA: Hrvatski roman koji morate pročitati: Kristian Novak - Ciganin, ali najljepši

U nekim momentima Kristian Novak podsjetio me na slavnog Hrabala koji je majstor upliva duha i humora u pisanje o mračnim ljudskim sudbinama.

Piše: Elizabeta Hrstić

Cigani 'O ciganima': 'Cijeli svijet ti duguje ono što ti je nesreća uzela, ili će tek uzeti...'

Cigani 'O bijelima': 'Oni ponekad umru na plažama. Drugi se okrenu od mrtvaca, sunčaju se dalje. Prekriju tijelo ručnikom i prave se da ga nema'


Što je to što pisca čini iznimnim i što treba učiniti da bi izmamio složne hvalospjeve kritike (generalno nesklone domaćoj literaturi) te istodobno i oduševljenje čitalačke publike? Zašto je taj čarobni spoj tako rijedak u hrvatskoj književnosti?

Novak je pravi majstor u spretnom balansiranju između intelektualnog poigravanja riječima, rečenicama i strukturom i istodobno toplog, ranjivo-emotivnog i napetog pripovijedanja 'običnom' čitatelju koji želi dobru, moćnu priču u kojoj će prepoznati i neke intimne avanture duha.


Možda je stvar u tome što i sasvim solidni pisci naginju pretencioznosti te kalkuliranju s odabirom zicera, onih razvikanih tema.  A kako hvaliti spretnost u pisanju i maštovitoj razradi, ako se ove sakriju pred ofucanim frazama, predvidljivo plošnim karakterima, a sve ne bi li zadovoljili promidžbene regule.


Kristian Novak je nešto drugo. Upečatljiva književna zvijezda drugačijeg sjaja.

Svi smo više-manje za njega saznali kad je nominiran, a zatim i očekivano nagrađen Tportalovom nagradom za roman godine Črna mati zemla. Odmah se moglo naslutiti da je riječ o autentičnom i osebujnom autoru koji iskreno i čitavim srcem piše o podneblju i ljudima koje temeljito i prisno poznaje (Međimurje), spretno uklopivši i međimursko narječje u književno superioran stil i diskurs. Po struci je profesor koji se i bavi jezikom, diskursom te istražuje povijesnu sociolingvistiku. Sva ta znanja se  vide i u primjenjenom obliku.

Novak je pravi majstor u spretnom balansiranju između intelektualnog poigravanja riječima, rečenicama i strukturom te istodobno toplog, ranjivo-emotivnog i napetog pripovijedanja običnom čitatelju koji želi dobru, moćnu priču u kojoj će prepoznati i neke intimne avanture duha. Priča jasno i sočno, ali detaljno i masimalno slikovito, i između redaka uspije popuniti prostor za naše misli i slike, za naša čuđenja, nade, osmijehe, gorčinu i suze. Novak uspijeva lokalni dijalekt posve bešavno sklopiti s tokom svijesti likova, pa istodobno otkrivamo i objektivan doživljaj lika  i nešto poput njegova  dijaloga sa samim sobom.

Oduševljava već i sama struktura i koncepcija romana, jer već i samo naslovi dijelova i poglavlja su priča za sebe, prepuni aluzija i metafora. Pratimo četiri glasa, četiri zasebne vizure vlastitih, ali i istih događaja, a stalnim izmjenama pripovjedačkih kuteva početna kakofonija se zanimljivo i polagano pretače u sklad.

Novak hipnotički uranja u svijest i podsvijest svojih likova, pri tome uspije izbjeći i patetiku baš kao i hladnu analitičnost. On dopušta emocijama vrijeme potrebnog vrenja i prirodan moment kipljenja. Tek tako je moguće postići dirljivost bez pretencioznosti i patetike.


Glavni likovi su istovremeno i pripovjedači. Milena, 40-godišnjakinja koja se nakon razvoda i poslovne propasti vraća u rodni Sabolščak, pokušavajući se ponovo snaći, uklopiti i izboriti protiv predrasuda. Dakle, odmah nam je jasno da predrasude prema susjedima Romima i nisu čudo. Ciganin Sandi je gotovo dvostruko mlađi, vrijedan mladić mutne prošlosti, nepoželjan u vlastitom selu jer je drugačiji, ali i s teškoćama u uklapanju među "bijele" koji u startu nemaju povjerenja.

Treći glas je Nuzat, Kurd, ilegalni izbjeglica iz Mosula koji se pokušava dokopati Francuske i nove nade u ljepši život. No, putovanje se pretvara u noćnu moru. I najposlije - četvrti glas, koji romanu daje različitost, dinamiku te obilježja trilera, policajac Plančić iz Zagreba, koji po prvi put dobije zadatak istraživati zločin, u suradnji s osebujnim kolegama.

Uz priču o zločinu te istrazi koja prethodi kazni, isprepletenu detaljnim vrlo zanimljivim prikazom romskog života i razlika u mentalitetima, ovdje imamo i važnu temu zabranjene ljubavi između Milene, bijele Međimurke srednje dobi i Sandija, koji je Ciganin, ali uz to i dvostruko mlađi od nje. Mnogo materijala za višestruke predrasude i crne slutnje.

Prateći neobičnu, ali prekrasnu ljubavnu priču, usput gutamo i gorke pilule neminovnosti: pratimo sukobe dviju zauvijek neskladnih zajednica, svjedočimo malograđanštini i zlu u obje zajednice. Pisac ne drži ničiju stranu i nudi nam sva lica i naličja istina i laži o njima.

Dok okrećete stranice ovog romana osjetit ćete i da tišina govori glasno, ponekad i gromoglasno viče. Ovdje su intuitivnost, telepatija, predskazanje, vidovitost i veza s nadrealnim potpuno prirodne. Posebno se to odnosi na ciganska praznovjerja koja su često puno više od toga, jer mogu postati slutnja koju snaga emocije i strasti materijaliziraju.


Na jednom se mjestu u romanu kaže: Istina je uvijek kompleksna stvar. I doista, prokletstva su i unutar čovjeka, nemogućnosti ili nedostatka snage da se otrgne zadanostima čopora, neimanja vjere da je moguće odlijepiti se od  sebe koji si iskrivljen u očima drugih. Može li ciganin (ili je ipak sve uzalud) odabrati svoj posve drugačiji put, disati neovisno i poletjeti u svoju sreću i slobodu, ukoliko osjeća da ima krila?

Sandi se pokušavao oprezno polagano i zaobilazno otrgnuti paralizi i izići iz rupe sudbinskog koja ga je sve više usisavala. No čini se da ljubav i hrabrost nikad nisu dovoljni, a prekasno stečena hrabrost rezultira visokim po život opasnim rizikom. Previše čvorova je odavno zavezano.

Novak hipnotički uranja u svijest i podsvijest svojih likova, pri tome uspije izbjeći i patetiku baš kao i hladnu analitičnost. On dopušta emocijama vrijeme potrebnog vrenja i prirodan moment kipljenja. Tek tako je moguće postići dirljivost bez pretencioznosti i patetike. I ustvari, dosta je rijetka ta spisateljska sposobnost, u nekim momentima me Kristian Novak podsjetio na slavnog Hrabala koji je majstor upliva duha i humora u pisanje o mračnim ljudskim sudbinama.

Dok okrećete stranice ovog romana osjetit ćete i da tišina govori glasno, ponekad i gromoglasno viče.

Ovdje su intuitivnost, telepatija, predskazanje, vidovitost i veza s nadrealnim potpuno prirodne. Posebno se to odnosi na ciganska praznovjerja koja su često puno više od toga, jer mogu postati slutnja koju snaga emocije i strasti materijaliziraju.

Isprepletenost čovjeka s prirodom je također bitan motiv (kao i u prethodnom romanu), jer fenotip je ponegdje puno jači od gena. Protiv sudbine je teško. Sudbina je kad živiš na rahlom tlu (s čime nas pisac upoznaje na briljantnom početku romana), gdje ljudi da ne bi propali i nestali razviju neku vrstu otvrdnulosti. Sabolščanci su suzdržani i tvrdi, ali vjerni jedni drugima, trude se udisati i izdisati skupa.



''Nestaju oni koji imaju previše života, pojavljuju se oni koji ga imaju malo''


Možda će krimi priča u "Ciganinu" privući najširi sloj čitatelja, no i ona je s obzirom na ishod, posve netipična. Klasične zadovoljštine razrješenja nema, nijansi i dvoličnosti na svakom koraku i gotovo u svakom čovjeku. Policiji i medijima pisac upućuje žestoku pljusku jer im je počesto jedini važan cilj uklopiti zločin i razrješenje u za to predviđeni kalup, napraviti od sebe medijske zvijezde, a pri tome ipak odglumiti političku korektnost koja je najčešće neutemeljena. Novak raskrinkava i pasivce i korumpirane gadove, ogrezle u nemoral za koji su našli logična opravdanja, a svoju nesposobnost poslovično dobro prikrivaju uz temeljito ispletenu mrežu suradnje po principu 'ja tebi ti meni'.

Suprotnost je završnica romana u briljantno jednostavnom prikazu iz kojeg nam postaje bolno jasno da istinu od laži ne možemo odvojiti lako. I jedna i druga se lako upakiraju u bilo koje ruho.

Najbolji, najljepši dijelovi romana su oni koji se mogu možda najbolje opisati kao nadrealno poetični, oni u kojima  se dosežu granice, tanke linije između života i smrti (Sandijevo komatozno obraćanje Japici) ili pri spoznaji ljubavi, spremnost gubljenja života, momenti kad strah više ne prebiva u čovjeku, nadvladan idealom.


''Smrt je kad od tebe ostane samo jedno oko, mogu vidjeti ali ne mogu nikamo, samo padati... Zaustavim se u nekom trenu naglo i evo me, ostao sam visiti na nitima''

Smrt je tu pauk koji je svezao čvorove, a da bi umirući zakoračio u smrt, najprije mora prekinuti čvorove niti na kojima visi o životu. A čvorovi su sva ona mjesta, momenti kad se u životu krenulo krivim putem. U romanu su vrlo intrigantna poglavlja u kojima se opisuje put osobađanja od grijeha i mrlja na duši. Jer umrijeti nije lako, mukotrpan je proces otpuštanja niti.

No, na drugoj strani, Milena je ona koja ne dopušta konačnost smrti, jer bira ljubav, gradi joj vječno gnijezdo u srcu, a prva grančica u njemu značila je memoriranje momenta savršenstva, da bi ljubav uspjela doseći dimenziju vječnosti, da jedino tako izbriše sve moguće granice - i dobi i porijekla i predrasuda - a na kraju i granicu između života i smrti, stvarnog i izmaštanog.

Istinska ljubav je otok, oaza u srcu koje ga štiti od uzburkanih valova okoline, oaza u pomaknutom umu koje se otrglo od svih očekivanja i pogledom stremi visoko.


"Savršeni svijet postoji, ali nikada dulje od trena. Oni koji žele živjeti ginu za njim, unatoč tome. Svi ostali, upravo zbog toga - odustaju."




Imam sunce u očima
mesečinu u postelji
imam tebe da te sanjam
sedam dana u nedelji

Imam srce u grudima
za tebe se duša čuva
ove ruke da te štite
kada hladni vetar duva


Ako smeta tvome ocu
ako kaže kako grešiš
ti mu reci dušo moja
ciganin je al' najlepši

Zašto plače tvoja majka
ko da ne zna ljubav šta je
ja bih zlatom sve da kupim
al' se sreća ne prodaje

Imam ljubav na usnama
za tebe ću život dati
toliko te volim mala
da te moja senka prati

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

kristian novak, elizabeta hrstić, ciganin ali najljepši