Mislav Miholek

PANONSKI VIDICI: Svima kojima su puna usta pretjeranog domoljublja ili antifašizma, debelo su to naplatili

Danas su glavni neprijatelji Hrvatske kronična nezaposlenost, manjak perspektive, demografska katastrofa koja nas uništava, nemogućnost kvalitetnog poslovanja, loši radni uvjeti i manjak svakoga optimizma.

Piše: Mislav Miholek

Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u svijetu je cvala tzv. kontrakultura. Hipiji su bili na svakome uglu, Beatlesi su bili već veterani muzike, Vijetnamski rat je bio u središtu pozornosti, a Katolička crkva nalazila se usred bujajuće obnove. Nakon dugo vremena, genijalni papa Ivan XXIII, danas sasvim zasluženo svetac, gurnuo je Katoličku crkvu prema sadašnjosti. Glavna hrvatska izdavačka kršćanska kuća, nekada teološki centar, nosi ime Kršćanska sadašnjost.
    
Jedan od većih pjesnika Zagreba, neponovljivi Drago Britvić, čuveni hrvatski poeta, napisao je u Trešnjevačkoj baladi baš u to vrijeme ove divne stihove: I treba biti ispod podvožnjaka, kad prođu svjetla jutarnjeg vlaka, sa jednom željom ostavljenom za nas – da bude sutra bolje nego danas. Jedna stvar je sigurna, krajem šezdesetih nitko nije pretjerano razmišljao o prošlosti. Osim Nijemaca, koji su odjednom otkrili da su im očevi i djedovi bili u Drugom svjetskome ratu i da su ga izgubili, a pritom da su činili nesmiljene svinjarije i brojne zločine.    

Dobar dio Hrvata odlučio je postati taocem razdoblja od 1941. do 1991. Mnogi vide ustaše kako vrebaju sa svakoga ugla, dok drugi pak vide nekakve povampirene Srbe ili Jugoslavene.

Danas je 2017. Budalasto zvuči, ali dobrom dijelu Hrvata to baš i nije pretjerano bistro. Da se vratimo svetom Ivanu XXIII. Jedan od glavnih koncepata II. vatikanskoga koncila bio je aggiornamento. Taj pojam na hrvatski se prevodi ili kao posadašnjenje ili kao podanašnjenje. Katolička crkva bila je talac Tridentskog koncila, koji je u svoje vrijeme imao nekakvu logiku, ali to doba je bilo 16. stoljeće i već ga je debelo u 18. stoljeću pojelo tadašnje vrijeme. Da nije bilo Ivana XXIII. i reformi II. vatikanskog koncila, Katolička crkva bi se jednostavno raspala i nestala.

    
Zašto rujem po šezdesetima? Zato što dobar dio Hrvata je odlučio postati taocem razdoblja od 1941. do 1991. Mnogi vide ustaše kako vrebaju sa svakoga ugla, dok drugi pak vide nekakve povampirene Srbe ili Jugoslavene. I sada tu dolazimo do teškoga kratkoga mentalnoga spoja. Ovi koji vide ustaše na svakome uglu, zaboravljaju da su partizani pobijedili 1945. Ovi pak koji bulazne o Jugoslavenima i Srbima, ti pak sasvim očito negiraju hrvatsku pobjedu iz 1995. i pljuju na grob Franje Tuđmana. Zajedničko je jednima i drugima da nas sve odvlače u prošlost.
    
Ustaša stvarno nema, osim pijanih folklornih pojava, te nekoliko minornih političkih faktora. Ako zbog čega tvrđa desnica ne može prismrditi izbornom pragu, onda je to pretjeranog bavljenja prošlošću. Treba li zanemariti žrtve Drugoga svjetskoga rata? Naravno da ne. Treba li zanemariti žrtve poraća? Naravno da ne. Treba li zanemariti žrtve fašističkog terora? Naravno da ne. Treba li zanemariti žrtve komunističkoga terora? Naravno da ne. Trebaju li ovo biti glavne teme političkoga diskursa u Hrvatskoj? Naravno da ne.   

Hrvatskoj politici treba aggiornamento. Hrvatskoj treba posadašnjenje, nama treba podanašnjenje.
 
Hrvatskoj politici treba aggiornamento. Hrvatskoj treba posadašnjenje, nama treba podanašnjenje. Bivša Jugoslavija živjela je u slavnoj prošlosti. Svaka škola se zvala po nekom zavedenom nesretniku koji je poginuo u borbi s višestrukom jačim neprijateljem kako bi drug Tito mogao imati vile u svakoj jugoslavenskoj republici i hvatati za grudi Sophiu Loren na Brijunima. Danas su gotovo svi partizanski ratnici zaboravljeni. Moja osnovka se zvala Krešo Rakić, nitko ne zna danas tko je to bio. Od pretjeranog života u prošlosti, Jugoslavija je, kajkavski kazano, otišla v riticu. Naravno, i ekonomski je bila dokrajčena, gospodarstvo je bilo mrtvo.

    
A ovi kojima su puna usta pretjeranog domoljublja ili antifašizma, budite uvjereni, debelo su to financijski i statusno naplatili. Sretan sam što znam dosta junaka Domovinskoga rata koji su se borili za Hrvatsku, a ne za svoju penziju ili pravo da 22 godine nakon rata svima sole pamet u ime nekakvog kvazihrvatstva, po principu da su svi ostali u krivu, jedino su oni u pravu (šifra: SUBNOR).
   
Danas su glavni neprijatelji Hrvatske kronična nezaposlenost, manjak perspektive, demografska katastrofa koja nas uništava, nemogućnost kvalitetnog poslovanja, loši radni uvjeti i manjak svakoga optimizma. A svi oni koji tvrde drugačije, oni očito mrze ljude koji žive u Hrvatskoj. Jer lako je živiti u prošlosti. Takvi ne žele da bude sutra bolje nego danas.