Mislav Miholek

PANONSKI VIDICI: Dvadeset i pet godina kasnije Hrvatska stoji na nogama, ali je umorna od svih gluposti u javnom prostoru

Ljudi odlaze jer ne mogu stvoriti život sebi. Ovdje nema gladi za one koji mogu raditi, nema doduše ni neke pretjerane perspektive. U prošlosti i od prošlosti se ne može živjeti, osim ako niste povjesničar ili političar. Hrvatskoj trebaju novi prostori slobode.

Piše: Mislav Miholek

Da nešto duboko ne valja sa sadašnjosti najbolje svjedoči program HRT-a, koji je zadnja tri, četiri mjeseca sigurno ukopan u Domovinskom ratu. Bijeg u prošlost uglavnom se događa kada je sadašnjost tmurna. Domovinski rat je velika pobjeda, ali to su bili izvanredni uvjeti koji ne trebaju određivati mirnodopski način života u Hrvatskoj.

Kao što rekoh, pobjeda u Domovinskom ratu sjajna je stvar. Kada su se krajem osamdesetih i početkom devedesetih stvarale razne nacionalne države, Rusija i Srbija su uglavnom imale najbolju namjeru spriječiti takvo nešto. Rusi danas fizički kontroliraju određeni dio teritorija u Ukrajini, Moldaviji i Gruziji, dok Srbi pak imaju svoje teritorijalne jedinice na Kosovu i BiH. S obzirom da baš ovih dana Vučić i Nikolić sasvim otvoreno prijete ratom Kosovu (pritom je Vučić nekako upleo čokoladice Kolinde Grabar-Kitarović), Oluja pokazuje svoju ispravnost. Tuđman je tu povukao potez tisućljeća.

Ispada da ovdje nitko poslije Tuđmana ne želi učiti na greškama. Nedostaju političari koji će tuđmanovski ići hrabro naprijed, pa makar i griješili.

Franjo Tuđman svakako je svakako najzanimljivija politička ličnost druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj. Čovjek si je zacrtao stvaranje države, boksao se sa svima. Spominjali smo HRT, prva epizoda treće sezone Heroja Vukovara o Bogdanovcima svjedoči da ugled Franje Tuđmana u studenom 1991. nije baš bio na najvišoj razini, pogotovo u Istočnoj Slavoniji gdje je značajan teret obrane iznio HOS, koji uopće ne bi smio postojati da je Hrvatska bila spremna za rat. O ovome sam pisao u relativnom nedavnom tekstu. Ali Tuđman je učio na greškama i često ih je u hodu ispravljao.


Ispada da ovdje nitko poslije Tuđmana ne želi učiti na greškama. Nedostaju političari koji će tuđmanovski ići hrabro naprijed, pa makar i griješili. Hrvatska je poput autobusa koji nema vozača, a svaki put kada netko zasjedne za volan i želi krenuti u određenom smjeru, masa u autobusu ga zaskoči i zaustavi vožnju. Stoji se na parkiralištu dok motor radi i benzin se troši, svi znaju kamo treba ići, ali ne može se naći dva suglasna glasa. Opet se vraćamo na početak, kada netko ima dovoljno hrabrosti zasjesti za volan, onda ga masa zaskoči. Tako meni djeluje zadnjih 15 godina u hrvatskoj politici.

Odrastao sam uz nacionalne budnice, dobar dio ljudi iz uze i šire obitelji otišao je u rat (što je slučaj s 90% hrvatskih obitelji, to apsolutno nije nešto posebno, status branitelja nije zvanje, ne može se biti branitelj po zanimanju), ali kada gledam koliko je ljudi otišlo u inozemstvu, kako se npr. Slavonija ili Zagora fizički prazne od mladih ljudi koji i dalje masovno odlaze u Njemačku, Kanada i Irsku, stihovi Raselit nas triba da nas manje ima nisu prošlost, nego tvrda sadašnjost. Iz ove moje perspektive, stvaranje države ispada da je bilo tu kako bi djeca visorangiranih komunista i djeca udbaša mogla postati 'poduzetnici' i ukradeno društveno vlasništvo privatizirati, dok su blesavi radnici, blesavi seljaci i blesava poštena inteligencija krvarila u obrani Hrvatske. Isključivo Tuđmana kriviti za to, pogotovo poslije njegove smrti postaje dosadno. Mrtvi Tuđman je idealni krivac jer onda su svi živi apsolutno nevini.

Pad komunizma je bio ta točka u vremenu kada su se širom Istočne Europe dijelile karte na vrlo sličan način kao kod nas.
 

Činjenica je da se privatizacija ne može poništiti, da je to jedna velika iluzija, činjenica je da krupni kapital je kakav je i nije ga moguće mijenjati u ovakvim svjetskim uvjetima. Pad komunizma je bio ta točka u vremenu kada su se širom Istočne Europe dijelile karte na vrlo sličan način kao kod nas. Ljudi odlaze jer ne mogu stvoriti život sebi. Ovdje nema gladi za one koji mogu raditi, nema doduše ni neke pretjerane perspektive. U prošlosti i od prošlosti se ne može živjeti, osim ako niste povjesničar ili političar. Hrvatskoj trebaju novi prostori slobode.


Najviše slobode je potrebno u gospodarstvu. To je toliko puta rečeno i napisano, ali uzalud sve žrtve Domovinskog rata, uzalud svi zatvori poslije Hrvatskog proljeća, uzalud sve knjige, pjesme i budnice ako se u vlastitoj državi nema od čega živjeti. To svim hrvatskim strankama još nije došlo do glave. Zašto je to tako, to teba pitati stranke.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, Međunarodno priznanje Hrvatske, 15. siječnja, 25 godina, mislav miholek