Kolumne

AKTUALNI KOMENTAR TERORISTIČKIH NAPADA: Dva napada u očima medija

Jedna od najgorih pojava je činjenica kako se teror lako i uspješno komunicira, pa je paradoks činjenica kako uspješna javna komunikacija terora, narušava osnovne društvene vrijednosti.

Piše: Darko Marinac

Kada je ruski veleposlanik u Turskoj šezdeset dvogodišnji Andrej Karlov otvarao izložbu fotografija o svojoj domovini pod naslovom „Rusija u očima Turaka“ s ciljem posredovanja i razumijevanja između Rusa i Turaka, nije ni slutio kako će za koji trenutak skončati svoj život i komunicirati nešto što zasigurno nije htio, što u stvari nitko razuman na svijetu nije htio ili se možda ipak varamo.

Mladi Turski policajac ubojica ruskog veleposlanika posredstvom medija tj. video snimka  i fotografije nasilno je zlokobno ukrao glavnu rolu događaju pretvorivši je u poprište ubojstva. On je na snimci koja je obišla svijet, onako mlad i elegantan sa značkom (što je bio i uvjet maskiranja) suvereno vladao kadrom, pa je imao vremena i na svojevrsni pobjednički ples držeći oružje visoko uzdignutim uz uzvike „Alahu Akbar“ i –To je osveta za Alep. On na prvi mah izgleda kao da štiti, on verbalno, a obilnije i neverbalno komunicira trijumf. Zašto je tome tako i je li se to, ako ne može baš spriječiti, može barem umanjiti.

Osnovna svrha terorizma je teror, strah koji se javlja uslijed unesrećivanja i ubijanja ciljanih ili nasumce odabranih ciljeva. Jedna od najgorih pojava je činjenica kako se teror lako i uspješno komunicira, pa je paradoks činjenica kako uspješna javna komunikacija terora, narušava osnovne društvene vrijednosti.

Terorizam od početka razvoja masovnih medija umnožava svoje učinke medijima. I to novinari i urednici i vlasnici medija trebaju jasno raspoznavati. Terorističke organizacije dosežući javnosti putem masovnih medija, pokušavaju povećati svoje sposobnosti i to publicitetom, jer terorizam efikasnije djeluje komunikacijom učinaka, nego razornim sadržajima Mediji posreduju javnosti strah od terorizma, prijetnje, zahtjeve, ultimatume, ali u užase stradanja kao posljedice terorističkog djelovanja. Mediji i terorizam snažno se privlače. Vlasnici medija više zarađuju kada se dogodi teroristički napad. Zaradi posredno i zdravstvo, no ono smanjuje učinke, a ne pronosi ih.


Rasprava o tome je li je trebalo snimati ili ne i je li je trebalo prenositi i emitirati bilo je i bit će, jedno efikasno društvo mora naći odgovore na to, njega su vitalna društva uglavnom nalazila.


Teroristički napadi predstavljaju ekskluzivnu vijest. Terorizam informacijom prikazuje  nasilje. Svaki veći teroristički napad je ekskluzivna “top news” ili “breaking news”. S druge strane, mediji “vape” za događajima kakvi god oni bili, zbog utrke za tiražom ili gledanošću. Ne možemo reći da mediji potiču terorizam jer je medija za prenošenje terora bilo i prije masovnih medija, ali terorizam i masovni mediji imaju komplementaran i simbiotski odnos, iako ne dijele iste vrijednosti.

Terorizam na medije može djelovati dvojako: prvo, da ih instrumentalizira za svoje ciljeve, a drugo restriktivno u slobodi izvještavanja u sklopu protuterorističke borbe. Dok s druge strane promišljena medijska programska suzdržanost može uz ostale mjere pospješiti slabljenje terorističkih organizacija, a jačanje njihova političkih krila.

Za sada pretežno imamo princip laissez-faire, kao jalovu nadu kako će demokratsko društvo samo nekako prevladati terorističke prijetnje. Ovo je naivno  neodgovorno vjerovanje u samoregulirajući odnos između medija i terorizma,  jer će navodno terorističke organizacije, koristeći se medijima, oblikovati postupke kako bi javnosti bili prihvatljiviji. Ova politika prema terorizmu samo povećava terorističke napade ili zahtjeve terorista.

Ovakav medijski odnos prema terorizmu je neodrživ jednako kao tzv. militirastičke metode, tj. borba protiv terorizma koja bi se samo oslanjala na djelovanjem vojske tj. oružanih snaga ili samo jednog njihovog roda zrakoplovstva ili pak bespilotnih letjelica. Jer efikasna borba protiv terorizma mora biti interdisciplinarna.

No ovdje postoji još i etički problem sa gnjusnim ubojstvom u Ankari. Snimka pogibije nesretnog ruskog veleposlanika počevši od prvog metka koji se zario u njegovo tijelo obišle su svijet. Nitko nije mislio na njegovu obitelj i rodbinu. Sutradan su novine prikazale njegovo beživotno tijelo iz kojega istječe krv, ostale sudionike izložbe kako se na razne načine panično skrivaju, a obojicu atentatora kao uspravno stoji i dominira iznad veleposlanika. Za kojeg mnogi koji prvi puta vide snimku ili ne znaju o događaju, misle kako je on policajac koji štiti.

Rasprava o tome je li je trebalo snimati ili ne i je li je trebalo prenositi i emitirati bilo je i bit će, jedno efikasno društvo mora naći odgovore na to, njega su vitalna društva uglavnom nalazila. Takva rasprava podsjeća na jednu raspravu osamdesetih godina prošlog stoljeća je li je bilo etički ispravno što je snimatelj snimao kako njegovog kolegu proždire lav, o prenošenju tada nije bilo govora.

Iste večeri terorist ubojica kamionom se zaletio na adventski sajam u Berlinu i pritom ubio za sada dvanaest  ljudi, a četrdeset  i osam teže ili lakše ozlijedio. Prije toga on sam ili sa pomagačima ubio je vozača kamiona Poljaka. Osnovna slika sa mjesta gnjusnog terorističkog zločina je oštećeni kamion i pripadnici javnih službi oko njega, kao policije vatrogasaca i drugih. Ona kao takva pokazuje obimnu i jasnu društvenu ili javnu akciju na teroristički zločin.

Dalje ovdje policija ne izlazi sa informacijama o stradalima dok nisu cjelovite. Nije dobro da su imali osumnjičenika, ali koji je u nedostatku dokaza pušten. No puštena je i zanimljiva priča kako je građanin pratio krivca te ga prijavio. Jednostavno medijska slika mora podržavati misao kako terorizam nema šanse za pobjedu u vitalnom društvu. Ovu sliku upotpunjuje i spoznaja u uređenosti i funkcionalnosti njemačkog društva. Kada njemačka kancelarka Angela Merkel bez glume i grimasa kaže kako je sigurna kako će se krivac naći i kako će slučaj biti riješen, jednostavno djeluje uvjerljivo i zbog kumulativnih i konotativnih informacija koje imamo o Njemačkoj. Naslovnica u jednoj našoj tiskovini kao „ Berlin strepi“ jednostavno ne odgovara istini, a uz to nije ni u javnom interesu. Uzmimo samo one osnovne zadaće medija kao informirati, zabaviti i educirati, pa teroristički događaj ne može zabaviti, ali ne mora niti ustrašiti i širiti beznađe.

Opcija snažne neselektivne cenzure medije nije prihvatljiva jer iako ne smijemo dozvoliti da teroristi posredstvom medije ne šire teror tj. strah i umnožavaju učinke.
 

Jednostavno svako društvo koje želi opstati i odgovorno je za sigurnost svojih građana mora ozbiljno razmisliti o medijskoj politici kod izvještavanja o terorističkim nedjelima. Ovdje se nikako ne radi o narušavanju standarda slobode, jer i pojam sloboda nije jednoznačan. Ovdje se radi o pozitivnom pristupu slobodama kao slobodi za nešto, kao u ovom slučaju za slobodom uza životom i izostanku straha. Jer ne mogu pojedinac i društvo biti slobodni, a istovremeno i nesigurni, naravno uz opasku kako je sigurnost je subjektivan osjećaj i kako nema apsolutne sigurnosti,. Moramo težiti razumnom smanjenju sigurnosnih rizika.


Opcija snažne neselektivne cenzure medije nije prihvatljiva jer iako ne smijemo dozvoliti da teroristi posredstvom medije ne šire teror tj. strah i umnožavaju učinke, isto tako ne smijemo dozvoliti da terorizam mijenja samu bit demokratskog društva.

Zato treba razmisliti medijskom pokrivanju terorizma. Nekako najprihvatljivija se čini opcija koju bi mogli nazvati, dragovoljno uzdržavanje. Bit je u izbjegavanju manipulacije i eksploatacije medija od terorističkih organizacija. Mnoge medijske kuće izradile su naputke za koji obvezuju na promišljenost, pažnju i uzdržanost, kako se teroristima ili otmičarima ne bi pružala platforma za širenje utjecaja. Preporuča se i korištenje stručnih savjetnika u slučajevima izvještavanja u terorističkim krizama. Bit je u poštivanju službenih naputaka  ali i zapovijedi, a da se ne naruši bit profesionalnog izvještavanja i to stalnim propitivanjem po testovima protežnosti javnog interesa.

Ovdje se ne radio samo o poslovičnom natezanju „rigidnih“ državnih  službi i „slobodarski“ nastrojenih novinara, već snažnijem utjecaju komunikoloških sastavnica antiterorističke borbe tj. protiv komunikacije zla i straha. Za vrijeme takvih kriza baš suprotno treba osnažiti protok jasnih provjerenih i korisnih informacija, jer odgovorno i točno izvještavanje može osnažiti sigurnosnu kulturu i povećati budnost građana i javnosti.

Treba odlučiti kako dobro izvještavati, a ne biti produžena ruka teroristima. Treba odlučiti kako koristiti snagu medija u borbi protiv modernog terora. Zato nikad nije zgorega upozorenje bivše britanske premijerke Margaret Thatcher dano još 1988. u The Timesu „ Mediji bi trebali razmisliti bi li djelovanje onih koji, kao i teroristi, koriste slobodu kako bio uništili slobodu, trebalo dobivati takav publicitet.“ Ovdje treba jednostavno dodali bi, izbalansirati dva javna ili društvena interesa tj. pravo javnosti da zna, s javnim interesom za sigurnošću tj. temeljnim ljudskim pravom, kao pravom na život.

Tako osim što je snimka gdje ruski veleposlanik gubi život, a ubojica slavi kao i slike gdje beživotno leži a ubojica stoji i dominira, utuživa, one su i kažnjive isto kao veličanje ciljeva terorista, jer i fotografi su novinari, a urednici ih propuštaju na male ekrane i tisak.
 
* Naš Darko Marinac već je početkom ove godine pisao o sličnim temama => Mediji i terorizam

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

RUSIJA, TURSKA, DARKO MARINAC, ISLAMSKI TERORIZAM, MEDIJI, NJEMAČKA, ANKARA, BERLIN