Mislav Miholek

PANONSKI VIDICI: Muzičko Ivanje usred adventa, Kries je čarobni zvuk hrvatskih davnina u suvremenom pakiranju

Kries bi mogao biti jači brand od nogometne reprezentacije, samo kada bi hrvatska država imala smislenu kulturnu politiku. Za državu i našu diplomaciju kultura je sekundarna stvar.

Piše: Mislav Miholek

Kada zasvira energični Kries Mojmira Novakovića, punokrvni, ali ipak drugačiji sljednik Legena, onda se svaki čovjek rođen u ovoj zemlji mora jako dobro osjećati u svojoj koži. Magična scenska pojava Novakovića odjevenog kao ludog hrvatskog graničara, pred kojim su bježali Švedi, Francuzi, Nijemci, Talijani, Mađari i svi opaki vojnici Europe, vara na prvu ruku. Nema ničega ratobornoga, nema ničega negativnog, nema nikakve ljutnje, nikakve loše emocije u toj divnoj glazbi.

U muzici Kriesa, tih super sviraca koji kroz spoj suvremenog i modernog oživljavaju emociju naših predaka, neponovljivo je iskustvo koji se svaki ljubitelj plesne glazbe u Hrvatskoj mora doživiti. To je isti onaj ritam koji je nosio naše stare, tko ostane miran, taj stvarno nema ni mrvicu slavenske duše. Pisao sam ove godine pet velikih tekstova na jednom specijaliziranom muzičkom siteu o utjecaju etno elementa na rock muziku, kroz narodnu kulturu Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Istre, Slavonije i Sjeverozapadne (kajkavske) Hrvatske. Dotaknuo sam se mnogih sastava, ali Legena i Kriesa nisam.

Nisam se dotaknuo Kriesa, jer nije regionalno određen. Kries slobodno lebdi nad svim hrvatskim krajevima, a iza sebe ima samo tri albuma, 'Ivo i Mara' (2004.) i 'Kocijani' (2008.), a prije nekoliko dana izdan je novi album 'Selo na okuke' kao dio humanitarne inicijative 'Dobri domaćini' koja stoji iza domaće djece bez roditelje i mladih friško pridošlih izbjeglica koji su pokazali sklonost kreativnom stvaranju (http://bit.ly/2hBRSmu).

Fascinira da se albumske izvedbe ne razlikuju toliko puno od svojih živih verzija. Sastav ne svira tako često u Zagrebu, jer Mojmir Novaković živi u Engleskoj, a jučer nas je Kries počastio svojim drugim nastupom ove godine poslije veljače. U dupkom punom zagrebačkom VIB-u osjetilo se nešto istinski dobro, jedan pozitivni naboj koji kronično nedostaje u hrvatskom javnom prostoru.

Naše starine i naše stare običaje primarno su kroz svoje djela akademski sačuvali Radoslav Katičić i Vitomir Belaj, a imao sam sreću da mi je profesor Belaj predavao antropologiju obreda. Puno je slavensko-religijskog sačuvano u narodnim običajima jer Crkva nije išla đonom na stare običaje, nego ih je mudro ukorporirala u svetačke predaje, pa je tako npr. Zeleni Jura postao sveti Juraj. Kristijanizacija slavenskih običaja ostavila je neizmjerno blago našoj kulturi. Od mlađih autora treba istaknuti glumca Vida Baloga i njegov doktorat o magičnim predajama panonske Podravine pod nazivom 'Hrvatska bajoslovlja' iz 2011.

Taj svijet starih vjerovanja u muzičkom smislu donosi Kries. Predaje naših starih bile su vezane uz poljoprivredu, s naglaskom na plodnosti. Kada se živi od zemlje, onda je fokus na to da zemlja dobro rodi, jer ako ne rodi neće se imati što jesti. Plesni ritmovi svih hrvatskih regija išli su k tome da kad se bira mlada, da se dovede u kuću žena koja može raditi na zemlji. Ludim i jakim ritmom, naši muški preci birali su partnerice. Kako je ovo ipak 21. stoljeće, može se bezbrižno uživati u muzici Mojmira Novakovića, Ive Letunića, Andora Végha, Krešimira Oreškoga, Erola Zejnilovića, Konrada Lovrenčića i Ivana Levačića, a da nema pritiska budućih svatova.

Kries je čarobni zvuk hrvatskih davnina, a mogao bi biti jači brand od nogometne reprezentacije, samo kada bi hrvatska država imala smislenu kulturnu politiku. Za državu i našu diplomaciju kultura je sekundarna stvar. Možda imamo slabu industriju, možda nam je kupovna moć na dnu Europe, ali muzički smo prva europska liga. A Mojmir Novaković i njegovi momci to dokazuju bolje od ikoga! Jer od ove muzike rijetko tko može ostati ravnodušan, bilo gdje da živio i bilo kojim jezikom govorio! Zumba!