Kolumne

HOLLYWOOD I POLITIKA - KOMENTAR: Donald Trump - Crno ili bijelo

Donald Trump je idealno iskoristio američku sklonost stavljanju ljudi u kalupe i pojednostavljivanju. Iz svega što je on govorio i činio, velika većina medija koji su vjerno pratili svaki njegov pronalazila je i isticala niz negativnosti na koje se on u svojim obraćanjima javnosti osvrtao i svim ga silama trudila prikazati kao jednog od loših momaka.

Piše: Vedran Pintarić

I dalje živimo u dobu Hollywooda. Predsjednik SAD-a jednom je već bio glumac Ronald Reagan, a sad nas čeka Donald Trump. Bit će to predsjednik s dugim stažem u reality showu koji je iznimno vješt u primjenjivanju tajni showbiz zanata na američkoj javnoj sceni. Hollywood voli simplificirati život, uvijek se zna tko su dobri momci, a tko loši.    

Hollywoodski scenarist, producent i redatelj Paul Haggis jednom je govoreći o manjku realističnih ženskih likova u američkim filmovima rekao: "...jako nam se sviđa 'stavljati ljude u kutije' (klasificirati ih prema nekoj stvarnoj ili pretpostavljenoj crti ličnosti ili/i fizičkom izgledu, staviti nekoga u kalup, op. a.). Kao muškarci, mi to radimo zato što ne razumijemo likove koji nisu mi sami i nismo spremni staviti se u kožu takvih likova..."

Iako bi se na prvo čitanje moglo pomisliti da se radi o nekom scenaristu starije generacije, Paul Haggis dio je suvremene mašinerije "tvornice snova". Ta potreba da se ljude stavlja u kutije odlično se očituje u hollywoodskom portretiranju Indijanaca. Američki su starosjedioci od vremena kad su se prvi put pojavili na filmskom platnu do danas, prošli dug put od "crvenih divljaka" koji jašući na konjima i vrišteći iz sveg glasa ganjaju karavane bijelih doseljenika, do mudraca koji uživaju u skladnom prirodnom životu dok se ne pojave "zločesti" bijelci. Američki Indijanci uspjeli su skočiti iz kutije u kutiju. Iz kategorije loših dečki – "the bad guys", u kategoriju dobrih momaka - "the good guys".
    
Naravno, sve pripadnike raznovrsnih etničkih skupina koje jednim imenom zovemo Indijanci ili bilo koji drugu skupinu ljudi, nemoguće je svrstati u neku određenu kategoriju po nekoj navodno zajedničkoj osobini, no ovaj nam primjer jasno dočarava kako stvari u Americi u suštini izgledaju. Amerikanci su kroz svoju "Showbiz" kulturu uvjetovani da stvari gledaju pojednostavljeno, crno ili bijelo. Termin "dumbing down" skovan je u Americi da bi se opisala pojava prekomjernog pojednostavljivanja nekog intelektualnog sadržaja do razine na kojem ga mogu shvatiti i oni koji to inače ne bi mogli. Prosječni Amerikanac naučen je na pojednostavljivanje i funkcionira u svijetu KISS principa (skraćenica za "Keep it simple stupid!", grubo prevedeno "Ne kompliciraj, glupane!").
    
I tu dolazimo do Donalda Trumpa. Čovjeka koji je idealno iskoristio američku sklonost stavljanju ljudi u kutije i pojednostavljivanju. Iz svega što je on govorio i činio, velika većina medija koji su vjerno  pratili svaki njegov nastup pronalazila je i isticala niz negativnosti na koje se on u svojim obraćanjima javnosti osvrtao i svim ga silama trudila prikazati kao jednog od loših momaka.
    
No što su u isto vrijeme vidjeli i čuli oni koji su na kraju glasali za njega i donijeli mu pobjedu na izborima, a to su prema demografskoj slici objavljenoj poslije izbora muškarci, starije osobe i bijelci? Oni su od Trumpa čuli i vidjeli jasnu, crno-bijelu sliku u kojoj su američki radnici dobri momci kojima pokvareni političari uzimaju radna mjesta i daju ih lošim momcima negdje u inozemstvu. Vidjeli su sliku dobrih američkih dečki kako kao vojnici ginu u ratovima po Bliskom istoku dok u isto vrijeme loši, nesposobni i nezahvalni vođe ne znaju iskoristiti plodove njihove žrtve za dobro Amerike.

Trump će unatoč tome što je negativac za velik dio nacije i kao predsjednik zasigurno imati uspjeha kod tzv. američkog običnog čovjeka, dok god će mu polaziti za rukom tim ljudima obraćati se na način na koji su navikli i koji razumiju tj. dok god će uspijevati jasno povući crtu između dobrih i loših momaka.
    
Druga je velika prednost Donalda Trumpa kod prosječnih Amerikanaca što su njegove poruke jasne i dosljedne. YouTube obiluje snimkama njegovih intervjua iz osamdesetih godina prošlog stoljeća u kojima govori praktički iste stvari koje je govorio u protekloj predsjedničkoj kampanji. Njegovi glasači naprosto nisu mogli krivo shvatiti ciljeve njegove politike jer je jednostavna, jasno razumljiva i ista kao što je bila prije trideset godina. Trump nije komplicirao.
    
Što dakle možemo od Trumpa očekivati kad sljedeće godine useli u Bijelu kuću i službeno postane američki predsjednik? Nikad se ne zna no teško je očekivati da će čovjek koji je više od trideset godina zastupao iste stavove od njih jednostavno odustati. On jednostavno nije čovjek koji će iz crnog prijeći u sivo, a kamoli u bijelo.

Mnogo naravno ovisi o suradnicima kojima će se okružiti kad preuzme administraciju no nije vjerojatno da će pod nečijim utjecajem Trump značajnije odstupiti od svojih uvjerenja. Budućnost možemo dakle lako iščitati iz njegovih predizbornih govora no hoće li svoje zamisli uspjeti realizirati i kakve će posljedice njegovi pokušaji da implementira svoju politiku  imati na Ameriku i svijet, to nije tako jednostavno predvidjeti.

* Vedran Pintarić diplomirao je na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u svojim tekstovima i radovima bavi se obrazovnom i društveno-političkom tematikom.