Kolumne

KOMENTAR: Tri i pol slučaja televizijskog tretiranja optuženika

Od hrvatskog dužnosnika danas se traži jednostavno samo profesionalizam, da radi svoj posao.

Piše: Darko Marinac

Kada je general Gotovina bio nedostupan Haškom sudu, politika je ponavljala uglavnom tri riječi, locirati uhititi i transferirati. Njegova žena Dunja šikanirana je u Ministarstvu obrane. To je vrijeme kada po hrvatskim institucijama i arhivima vršljaju inozemni skupljači podataka, a generalovim odvjetnicima se otežava rad, do provaljivanja u ured. 

Time su osporene osnovne slobode i prava, osim prava na život, kao pravo na obranu generala, i pravo na rad odvjetnika. Makar je postojala inicijativa i upiti u Hrvatskom helsinškom odboru, da bi se reagiralo, o tome niti riječi. Na televiziji i drugim medijima stalno se govorilo o topničkim dnevnicima, za koje nitko vojnoj struci nije mogao objasniti, što to točno znači.

Kako je Hrvatska „surađivala“ s Haškim sudom, prve snimke uhićenog hrvatskog generala bile su kako ga odvode s večere na Kanarskim otocima, gdje je bio u bijegu zato što vjerojatno u vlast nije imao povjerenja i to s razlogom. Zatim je puštena snimka gdje sa lisičinama sjedi u marici kao kakav kokošar. Tek na haškom sudištu on je dobio dignitet, ali ga je i svojim ponašanjem izgradio. Hrvatska nije surađivala sa Sudom kao država, suradnja je vjerojatno bila politička kao trenutna vlast sa Sudom. Mediji su stvarali situaciju, kako je Hrvatska ucijenjena nepredavanjem svog generala. Teško je ne spomenuti da je vodeća dnevna novina u noći iščekivanje presude imala već spremnu naslovnicu –Hrvatska je osuđena. Vlast je u prvi mah mucala.

Drugi je slučaj hvatanja, zatvaranja i suđenja bivšeg predsjednika Hrvatske vlade Ive Sanadera. Pratilo se i izvještavalo iz okoline obiteljskog doma, ispred Remetinca, kako se odnose slike, govorilo o kćerima, snimalo suprugu ispred zatvora, a tamo su ispred zatvora Remetinec dežurale televizijske ekipe. Sanadera se dugo prikazivalo na sudu, kako se brani ili kako mu sudac obrazlaže odluku, ali i drži prodiku.

Tada je jedan od vodećih stručnjaka u regiji Zoran Tomić rekao, kako bi javna osoba ili dužnosnik pošto je optužen za nešto, uz odvjetnika trebala angažirati i nekoga za  obranu svog ugleda. Tada je to izgledalo kao daleka budućnost.

Bivši izvršni dopredsjednik Dinama i prvi dopredsjednik HNS-a Zdravko Mamić bio je prošli tjedan na sudu u Osijeku, jer je za njega i brata, poreznike i izvršnog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, potvrđena optužnica zato što su oštetili Dinamo i državni proračun.

On je povodom toga davao izjave za televizijske postaje neometano, snimane su i prenošene njegove izjave u potpunosti. Tako je privatna televizija sa državnom koncesijom u svom večernjem dnevniku u prilogu o spomenutom, četiri puta Mamića postila u emisiju, gdje je on pripremljeniji od većine profesionalnih komunikatora, novinara i javnih dužnosnika govorio neprekidan o svom, viđenju svoje situacije. Poslije izlaska iz zgrade Suda, kamera ga je popratila dok se trkom udaljavao, dok je to bilo moguće.

Gotovo je isto bilo i u prijenosu javne televizije, ispred Osječkog suda, ali samo je dva puta u prilogu glavno osumnjičenik dolazio izravno u emisiju, ali bez trke. Pored svega začudan je i interes novinara jer ih je on godinama vrijeđao, no ovdje vjerojatno preteže materijalni interes medija, a da li se radi o sponzoriranim prilozima, trebao bi dokazati nekakav oblik istrage. A kako ne bi bilo zabune, on je najavio kako će nastaviti uveseljavati medije i hrvatski puk, jer će pričati što je prava istina i  kako će možda i on sam organizirati snimanje cijelog suđenja. To bi bila predivna društvena inovacija i napredak kao takav.

Ovdje još imamo i jedan problem koji je možda još društveno nevidljiv. Naime radi se o tome da se zgrade sudova, a posebno pročelja  i ostalih važnih državnih, a treba reći i javnih institucija grade svečano sa stepenicama i stupovima kako bi komunicirale dignitet institucije odnosno suda. Pa kako ne bi dolazilo do kontaminacije digniteta, zaštitari bi trebali micati sve komunikatore iz blizine sudova, ako nisu njihovi glasnogovornici ili ako u javnom interesu ne odgovaraju na upite novinara.

Naravno to zaštitar ne bi mogao sam prosuđivati, tu bi mu trebao asistirati npr. glasnogovornik suda. Ostale, a naročito agitatore svog interesa i ugleda, trebali bi micati, kao npr. i pušaće iz dvorišta bolnica. To oni mogu činiti i u parkićima ili ako postoji interes medija i javnosti, a bez javnog interesa i iz reportažnih kola televizija kojima su zanimljivi.

Tako je nedavno i Nadan Vidošević bivši šef HGK, kada je izašao sa pripremnog ročište za optužbe za izvlačenje nekoliko desetaka milijuna kuna iz HGK izgledao kao zagonetno primamljivi guru, sa bradom, rekao kako će cijeli svoj život posvetiti tome da Hrvatska bude onakva država kakvom ju je sanjao kada je ušao u politiku 1989. godine. Samo nije obrazložio svoje snove, takva pojava, pa još ima i snove, gotovo garantira uzbuđenja.

Pa da i završimo sa elektroničkim medijima, ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier neprimjereno se obratio dijelu braniteljskih udruga koje su ga prozvale zbog ne reagiranja na prikazivanje čudovišnog filma „15 minuta-Masakr u Dvoru“. On je to demantirao izjavivši kako je bilo reakcije. Pritom je sasvim nepotrebno dodao, citiram: „Ako sam išta naučio od svog oca koji je iz Hrvatske morao otići upravo jer su i njega, kao i cijelu moju obitelj, proganjali za vrijeme komunizma, jest to da se najviše treba čuvati onih koji se prikazuju kao veliki domoljubi. Očito sam za neke bio i uvijek ću ostati neprijateljska emigracija.“

Za prvi dio njegove poruke treba reći kako se sada od hrvatskih javnih dužnosnika neizostavno ne traži domoljublje, to su ugradivši i sebe odradili branitelji, pa ovdje ne važe očevi savjeti, pogodni za konspirativni rad. Od hrvatskog dužnosnika danas se traži jednostavno samo profesionalizam, da radi svoj posao, a da se tako radilo, ovakav film u ovakvom obliku ne bi ni postojao. U drugom dijelu on neumjesno i bespotrebno stavlja u centar zbivanja svoju obiteljsku povijest.

Od svega ovoga može nastati i korist, ako neki iz Vlade uzmu sada besplatne savjete Alexa Brauna, koje su politički akteri prijašnje vlasti bili prinuđeni skupo platiti.