Kolumne

RAZGOVOR S VEDRANOM OBUĆINOM: Iranci zdušno vjeruju u teoriju iranskog porijekla Hrvata

Dojam senzacionalizma i u 'ozbiljnim' hrvatskim medijima je vrlo zabrinjavajuć. Nacionalističke pobude ili lijevo-desne kavge, potraga za aferama i stalno traženje krivca stvaraju mnijenje koje je apolitično, amorfno, nesklono inicijativama i participativnoj političkoj kulturi.

Piše: Mislav Miholek

Vedran Obućina je riječki politolog, specijaliziran za Bliski istok i pročelnik Studijske grupe za Tursku i Bliski istok u Institutu za europske i globalizacijske studije. Više od deset godina sustavno se bavi proučavanjem bliskoistočnih tema. Uz to, devet godina je bio urednik politološke i društvene rubrike dvotjednika Vijenac, redoviti je član Odjela za politologiju Matice hrvatske, u Rijeci predaje perzijski jezik, te surađuje u Hrvatsko-iranskom društvu prijateljstva Irandustan. S obzirom na sve navedeno, smatrali smo da je odličan sugovornik za naš portal. Teme su bliskoistočne.

PP: Poštovani g. Obućina, danas smo vidjeli apel ravnatelja CIA-e na odlasku Johna Brennana novom predsjedniku Trumpu da se ne ide u eskalaciju sukoba s Iranom, tj. da tzv. nuklearni sporazum ostane na snazi. Hoće li Donald Trump poslušati Brennana?

Vedran Obućina: Trenutačno je malo pokazatelja da nova vlada neće zaoštravati odnose s Islamskom republikom Iran. Trump je u svojoj predizbornoj kampanji (kao uostalom i sama Hillary Clinton) naglašavao da se radi o štetnom ugovoru koji će rušiti. No, treba podsjetiti da je još 2015. Trump govorio da je bilo kakav dogovor s Iranom bolji nego nikakav ugovor, te da svi hrle u Iran širiti svoje gospodarske veze, dok Amerikanci nemaju takve mogućnosti. Trump mora u vanjskoj politici postići ravnotežu između izolacionističkog i neokonzervativno-intervencionističkog krila Republikanske stranke i u tome će donekle održati kontinuitet američke politike. Nuklearni sporazum kao takav će ostati na snazi sve dok se ne sruši u Vijeću sigurnosti UN-a. Dakle, nema naznaka da će se sveobuhvatni dogovor s Iranom naprasno završiti, niti je to moguće prema međunarodnim pravilima. No, SAD su u mogućnosti štetiti ugovoru na svakakve načine. Primjerice, može inzistirati na jačanju pojedinačnih američkih sankcija protiv Irana, ucjenjivati banke i poduzetnike koji surađuju s Iranom stavljanjem na američku crnu listu, sabotirati međunarodne inicijative i rad međunarodnih organizacija s Iranom i slično. Treba naglasiti da se idućeg proljeća u Iranu održavaju predsjednički izbori, a američki tvrdi stav pogoduje konzervativnim snagama, iako one nemaju kvalitetnog protukandidata trenutačnom predsjedniku Hasanu Rohaniju. Ionako su američki i iranski konzervativci odavno pronašli zajednički jezik statusa quo koji jako pogoduje i jednog i drugoj strani u unutarnjoj politici: američki konzervativci time neometano primaju novac izraelskog lobija, a iranski imaju dobar apel prema biračima i spram američke neoimperijalne politike.

PP: Sukob Irana i SAD-a seže u kraj sedamdesetih godina kada su Amerikanci podupirali posljednjega šaha. Koliko je tu više naglasak na racionalnoj politici u odnosu spram emocija?
Vedran Obućina: Sukob dvije zemlje seže dublje u povijest, ali su nakon Islamske revolucije 1979. i talačke krize u američkom veleposlanstvu u Teheranu prekinuti svi diplomatski odnosi. Od tada je odnos dviju država imao ideološke i pragmatične uspone i padove. Mora se naglasiti da je Islamska revolucija u Iranu posljednja prava revolucija u povijesti, odnosno ona koja je naprasno promijenila cjelokupan politički poredak. Okosnica iranske države i iranske vanjske politike, te utjecaj Islamske revolucije ne samo na Bliskom istoku, već i drugdje u Aziji i Africi, jest islam kao politička ideja. Iran je na neki način stvorio državnu inačicu islama u modernom ustavotvornom poretku nacionalne države i predložio je islam kao rješenje u mnogim zemljama Trećeg svijeta. Na toj ideji su nastali islamistički politički pokreti koji su se okrenuli protiv postojanja Države Izrael, za nastanak palestinske države, protiv novog svjetskog poretka i neokolonijalnog pristupa strateškom značaju fosilnih goriva, protiv utjecaja zapadne kulture i načina života, protiv sekularnih i vojnih režima u regiji. Kao takvi, iranski su se stavovi našli dijametralno oprečnima američkima. Ali, također valja naglasiti razdoblja pragmatične suradnje, kao što je bila razmjena obavještajnih podataka prije napada na Afganistan. Da nije bilo Iranaca i iranskog prijedloga kapacitiranja Sjevernog saveza, zapadna koalicija bi teško srušila talibanski režim u cijeloj zemlji. Da nije bilo Iranaca, šijitske milicije u Iraku bi davno prije počele napadati američke trupe, da se ne govori o opasnosti odmazde protiv sunitske manjine. Pozitivni koraci su da je Amerika koliko-toliko odustala od promjene vlasti u Iranu, te da su Iranci oduvijek bili otvoreni za kulturnu i znanstvenu suradnju s Amerikancima. Napokon, sam Homeini je naglašavao, što se u Iranu i danas čuje s najviših razina, da Islamska republika nema nikakvih problema s američkim i izraelskim narodom, već s imperijalizmom i cionizmom njihovih vlada.

PP: Trump je varirao od priznanja Palestine do Jeruzalema kao glavnog grada Izraela. Može li poslovnjak Trump natjerati Židove i Palestince da se konačno dogovore?
Vedran Obućina: Teško. Rješenje izraelsko-palestinskog sukoba je postalo čak potencijalno opasno. S jedne strane, može srušiti čvrstu izraelsko-američku suradnju i financijski potporanj oružanim industrijama, što je lukrativan posao i u SAD-u i u Izraelu. S druge strane, time nestaje jedna snažna poveznica islamističkih ali i drugih snaga arapskih zemalja protiv Izraela. To je vidljivo već i stoga što je Hamas nekoliko puta u nedavnoj prošlosti naglasio da će nastaviti prijetiti Izraelu čak i kad se stvori palestinska država. Najzad, sami Palestinci su u strahu, jer može vrlo lako doći čak i do građanskog rata između Fataha i Hamasa, da ne govorimo o nedostatku gospodarske okosnice buduće zemlje. Stoga je koloplet nasilja, interesa i trajnosti takvih poveznica dubok i snažan, te logički vodi tome da se stalno govori o rješenju, a nikako da do njega dođe.

PP: Više puta ste bili u Iranu, znaju li Iranci za Hrvatsku i kako su Vas primili?
Vedran Obućina: Već više godina redovito posjećujem Iran, te sam tamo boravio i po nekoliko mjeseci. To je predivna zemlja s prekrasnim i ljubaznim ljudima, kolijevka kulture i civilizacija sama po sebi. Godinama promičem iranski jezik i kulturu u Hrvatskoj, te hrvatsku kulturu u Iranu, u zadnje vrijeme posebice kroz društvo Irandustan. Iranci su dobro upoznati s Hrvatskom zbog tri glavna razloga. Prvi jest nogomet, najvoljeniji sport u Iranu (iako je nacionalni sport hrvanje), a iransku nacionalnu nogometnu reprezentaciju vodio je Ćiro Blažević, a potom Branko Ivanković koji danas vodi teheranski Persepolis, glavnog takmaca također teheranskog Esteglala. Druga je stvar što Iranci zdušno vjeruju u teoriju iranskog porijekla Hrvata, te imaju dvadesetak znanstvenika koji se pobliže bave tom teorijom (što je relativno mala brojka za golemu iransku znanstvenu zajednicu). Treća je stvar što Iran nikad nije zaboravio da je Hrvatska primila muslimanske izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, a humanitarna pomoć iz Irana je išla i preko Hrvatske. Prilike za bolju suradnju dvije zemlje na raznim poljima su velike, ali Hrvatska neće poduzimati ništa zbog odanosti europskim i transatlantskim strukturama. Vidim osobito potencijale u znanstvenoj i praktičnoj suradnji u biotehnologiji, medicini, energetici i brodogradnji, ali i u društvenim i humanističkim znanostima jer nas Iran može sve jako dobro podsjetiti da nema tehnološkog napretka bez morala i duhovne dimenzije. Općenito smatram da su zapadne zemlje institucionalno zaboravile duhovnost i brigu o psihičkom dobru svojih građana. U Hrvatskoj se osobito krivo shvaća sekularizam, zbog komunističkog nasljeđa. Sekularizam nije zabrana vjerskim zajednicama da javno iskazuju svoju cjelokupnost duhovnog ali i „svjetovno-političkog“ nazora; ona se odnosi na nepristranost vlade. Osobno nikad nisam imao ni najmanjeg problema u Iranu, a poznavanje jezika i uopće spremnost da boravim u Iranu oduševljavali su i obične ljude, i klerike, i državne službenike. Pomoć i ljubaznost u toj zemlji su svakodnevica koju je teško zaboraviti.

PP: Dugi niz godina ste i novinar. Imamo dva novinarska društva, dobar dio kolega nisu ni u jednom, sloboda medija je velika, a postoji jaka autocenzura. Kakvu budućnost hrvatskog novinarstva Vi vidite?
Vedran Obućina: Prije više od deset godina sam posljednji puta radio u dnevnom novinarstvu, ali sam se bavio specijaliziranim novinarstvom i analitičkim radom. U tom radu nisam doživio naročito negativnih iskustava po pitanju slobode, ali uviđam nekoliko važnih problema. Prva je struktura vlasništva i profitu okrenut medijski biznis. Naravno, takvi mediji postoje svuda, popularni su, tabloidi su i imaju visoku nakladu. Ali, dojam senzacionalizma i u „ozbiljnim“ medijima je vrlo zabrinjavajuć. Mladi novinari su općenito manje obrazovani, nemaju dovoljno poticaja za razvoj vlastitih inicijativa, uredništva ih okreću u određene kalupe izvan kojih ne smiju izlaziti, te se naglašavaju teme koje su istinski od manjeg značaja za život i razvoj Hrvatske. Nacionalističke pobude ili lijevo-desne kavge, potraga za aferama i stalno traženje krivca stvaraju mnijenje koje je apolitično, amorfno, nesklono inicijativama i participativnoj političkoj kulturi. To je glavni problem medija, u kojima novinari, nažalost, imaju ulogu izvršitelja zapovijedi umreženih uredničkih struktura, a oni mediji koji su donekle izbjegli tu zamku su nužno marginalizirani.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

donald trump, vedran obućina, rijeka, iran, bliski istok, hrvatski mediji