Mislav Miholek

PANONSKI VIDICI: U potrazi za 30. svibnjem. Hrvatska u identitetskim, političkim i sličnim nedoumicama

Arsen Dedić bio je zločesti pjesnički čangrizavac, ali svojoj ženi napisao je predivnu pjesmu 'Pamtim samo sretne dane'.

Piše: Mislav Miholek

Vladimir Šeks jedan je od onih hrvatskih političara koji ne ostavljaju nikoga hladnim. Lista ljudi koji ga ne vole zaista je duga. Ali Šeks ima čudesnu moć da se nađe u središtu pozornosti. Odlika je to punokrvnog političara, naime, ovaj slavonski pravnik politiku shvaća primarno politički, dok je za mnoge politika mjesto za ostvarivanje ekonomskih, seksualnih i sličnih interesa.

Kada će se za nekoliko desetljeća govoriti o vremenu stvaranja Hrvatske, tada će se najviše govoriti o hrvatskim generalima. Dio povjesničara obožavat će Martina Špegelja (zbog gotovo izraelskog ratnog plana iz 1991. i luđačke vojne odvažnosti), dio pak Antu Gotovinu (frajerčina na kvadrat), Antona Tusa (gospodin vojnik), Zvonimira Červenka (glavni za Oluje) ili Petra Stipetića (predao mu se cijeli korpus). Mladen Markač će biti spominjan zbog svojih specijalaca i zasigurno imati mitsku ulogu među ljubiteljima borilačkih vještina, a vrlo vjerojatno će se naći mjesto za hercegovačkoga Pattona, poznatijeg kao Ljubo Ćesić Rojs, i to kao vrlo živopisnog lika (šifra Grahovo-Pasuljevo). S političarima će biti sigurno drugačija priča.

Mjesto u povijesti osigurao si je Franjo Tuđman, kao tvrdi politički pragmatik koji je uvijek znao što ga zanima, ali još važnije, to je znao provesti u djelo. Hrvatska država je bila Tuđmanov cilj, to je ispunio. Bit će tu još mjesta za romantičnog junaka Vladu Gotovca, kao paradigmu intelektualca u hrvatskoj politici. Sve ostale će pregaziti vrijeme, pogotovo one s ljevice. Istina, diplomati će se sjećati Mate Granića, ekonomisti Nikice Valentića, ali sve ostale će progutati prašina vremena. Osim Vladimira Šeksa.

Čudesni Šeks znao je odigrati uvijek pravu kartu. Osmog listopada 1991. to je ponajbolje pokazao kada je on pročitao izjavu u Saboru o proglašenju neovisnosti RH. S Tuđmanom je imao slojeviti odnos. Ivo Sanader i Tomislav Karamarko sustavno su ga probali marginalizirati. Danas više nisu u političkoj areni, ali Vladimir Šeks i dalje hrabro stupa. Štoviše, prvi je spominjao Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a. I potpuno pogodio.

Ovaj tekst nema namjera biti lauda Vladimiru Šeksu. Političare treba kritizirati. Kada se početkom stoljeća, u režiji Hrvatskog pravnog centra probao mijenjati "Zakon o političkim strankama", tj. stručnjaci s prava i politologije su htjeli uvesti mehanizme kontrole stranačkih vodstava i financija, najglasniji protivnik promjene zakona je bio Vlado Šeks. Nacrt promjena je na neki način anticipirao političku pojavu Ive Sanadera i njegovog principa izvlačenja novca. Prema političarima uvijek treba biti kritičan i vrlo oprezan. Mediji prvi.

Ali Šeks je sasvim u pravu kada tvrdi da postoji zbrka s državnim praznicima. Činjenica je da je Ivo Škrabalo bio jedan kvalitetan intelektualac i da je pisao divne stvari o filmu. Jednako je tako činjenica da je otac dva abortirana državna praznika koje nitko ne slavi. Niti se slavi 25. lipnja, niti se slavi 8. listopada. Smatram da je problem u tim datumima što su bili turbulentni, puni straha i usred oružane agresije JNA na Hrvatsku. S druge strane, 30. svibnja je bio miran, sunčan i nadasve lijep dan, koliko god da to zvučalo pomalo čudno na prvu ruku. Arsen Dedić bio je zločesti pjesnički čangrizavac, ali svojoj ženi napisao je predivnu pjesmu "Pamtim samo sretne dane", digavši Gabi specifičan spomenik. Kada se po prvi put u povijesti uspostavio demokratski izabrani Sabor, to je bio predivan dan. Sabor je središnje mjesto hrvatske državnosti. Između pokolja dvanestorice hrvatskih policajaca u Borovom naselju i pokolja na Ovčari stisli su se 25. lipnja i 8. listopada. Bilo je to nesretno doba. Suprotnost 30. svibnju.

Dakle, Hrvatska može birati između datuma koji simbolizira mir i datuma koji simboliziraju rat i patnju. Hrvatska u kojoj se svađaju Aleksandar Stanković i Marijana Petir, a da pritom uopće ne žele čuti jedan drugoga, to je Hrvatska kakve mene ne zanima. To je ratna Hrvatska. Treba nas sve zanimati jedna Hrvatska u kojoj bi trebalo vladiti specifično razumijevanje, jedna liberalna demokratičnost, a simbol toga dana je 30. svibnja.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

franjo tuđman, identitet, mislav miholek, dan državnosti, arsen dedić, vladimir šeks