Komentari

STRUČNI KOMENTAR NIKOLE KOVAČA: Konačni krah navodnog tuđmanizma Zorana Milanovića

Nakon četiri godine bacanja kamenja po bilo kakvom hrvatskom zajedništvu, izborni uspjeh na platformi nacionalnog pomirenja i zajedništva je nemoguć.

Piše: Nikola Kovač

U japanskoj mitologiji postoji priča o zahvalnom vrapcu primjenjiva na neka hrvatska politička događanja. Ukratko, stara žena pronađe ranjenog vrapca te se brine za njega i iz zahvalnosti joj vrabac donosi sjeme tikve. Tikve izrasle iz tog sjemena su velike i pune riže, a urod je obilan te izaziva zavist cijelog sela. Vidjevši to, druga stara žena pomisli kako će njoj tri vrapca donijeti trostruko bogatstvo te počne gađati vrapce kamenjem kako bi se mogla brinuti za njih. Kako to uvijek biva u pričama, tikve izrasle iz sjemena koje je dobila za "nagradu", bile su pune otrovnih insekata i škorpiona koji su izboli staricu do smrti.

U dva posljednja predizborna ciklusa, zapravo je slična priča s novootkrivenim političkim tuđmanizmom Zorana Milanovića. Priča o SDP-ovom ulasku u domoljubnu sferu započela je u pretprošlom predizbornom ciklusu i donijela je neočekivano dobar rezultat i pat poziciju s Karamarkovim HDZ-om, koji je pak vodio loše artikuliranu nacionalističku kampanju. Milanovićev "nacionalizam" dalje je porastao u zadnjoj kampanji kulminirajući snimljenim razgovorom s braniteljskim udrugama, kada je Zoran Milanović možda izrekao najviše istina u svojoj političkoj karijerim a poslije kojeg ga je Nino Raspudić nazvao "političkim tuđmanistom". Treba napomenuti kako je sličnu tezu o Milanoviću kao liberalnom nacionalistu, potkrijepljenu s par primjera iz njegove vladavine,  još ranije iznio Romano Bolković.

Četiri godine Milanovićeve vlasti bile su četiri godine ekonomskih neuspjeha (trenutni rast nema nikakve veze s njegovom vladom već sa širim ekonomskim kretanjima) i ideološkog rata.

Sam nedefinirani termin političkog tuđmanizma zasniva se na svojevrsnoj fuziji elemenata radićevštine i starčevićanstva te (nedovršenom) nacionalnom pomirenju uz dodatak nacionalizma, primjerenog političkim prilikama devedesetih godina. Ta mješavina, uz naglašenu političku pragmatičnost, učinila je Franju Tuđmana najboljim hrvatskim političarom u povijesti. Posebno mjesto tu zauzima politika nacionalnog pomirenja i zajedništva koja je korištena vrlo uspješno od HDZ-a u predsjedničkoj kampanji Kolinde Grabar-Kitarović (koja je dosegla HDZ-ov trenutni maksimum), a s dodatkom agresivnosti i nacionalizma, korištena je u SDP-ovoj tj. Milanovićevoj kampanji. Jedini problem je činjenica da je Zoran Milanović zadnji koji je tu politiku mogao koristiti budući da je prethodne četiri godine sudjelovao u rastakanju bilo kakvog zajedništva i potpirivanju ideološkog građanskog rata što ga dovodi u kontekst priče s početka teksta.

Četiri godine Milanovićeve vlasti bile su četiri godine ekonomskih neuspjeha (trenutni rast nema nikakve veze s njegovom vladom već sa širim ekonomskim kretanjima) i ideološkog rata, započevši od Milanovićeve "partizanske" retorike u svojstvu premijera, preko postavljanja ministara poput Željka Jovanovića koji su jedino znali voditi ideološke ratove, do ekskluzivnog državnog financiranja ekstremno lijeve kulturne scene te uzurpacije javnih medija.

U ideološkom ratovanju preuzeo je palicu od svoje uzdanice u prvoj izbornoj jedinici, grobara nacionalnog pomirenja u Hrvatskoj, Stjepana "Kako je dobro vidjeti te opet" Mesića koji je i započeo priču ponavljanja Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Jednako kao što su komercijalni uspjeh Marka Perkovića Thompsona te navodno ustaštvo na stadionima (zapravo mladenački bunt) produkt vladavine Račana i Mesića, tako su uspjeh Željke Markić i Velimira Bujanca produkt politike Zorana Milanovića na područjima obitelji, obrazovanja, kulture i medija. Nakon četiri godine bacanja kamenja po bilo kakvom hrvatskom zajedništvu, izborni uspjeh na platformi nacionalnog pomirenja i zajedništva je nemoguć. Ta taktika nije uspjela prevariti desne birače i birače centra, a uspjela je i ostaviti doma neke birače ljevice, što nas dovodi do drugog aspekta neuspjeha Milanovićevog tuđmanizma.


Politički tuđmanizam Zorana Milanovića završio je dvostrukim porazom, kod željenih dodatnih birača, ali i kod dijela vlastitih birača.

Iskreno ili ne, Milanović je od SDP-a svojom retorikom pokušao napraviti mitsku "hrvatsku ljevicu". Naravno, samo na papiru, jer je kod SDP-a socijaldemokracija i postoji jedino u imenu stranke. Zapravo bi točnije bilo reći da je Milanovićeva retorika bila na tragu društveno liberalne desnice (ovdje dolazimo do liberalnog nacionalista Romana Bolkovića), a tragikomično, ta liberalna desnica je ono nešto što sigurno nedostaje hrvatskoj političkoj sceni. Međutim ta liberalna desnica, dakako, kod nacionalno desnih birača ne može biti sljednica Saveza komunista Hrvatske i njezin vođa koji je donedavno vodio ideološke ratove ljevice. Ovi izbori su pokazali da takva politika ne prolazi ni kod biračkog tijela SDP-a i šire ljevice. Zorana Milanovića, bez obzira na njegove retoričke vrline, napustili su upravo birači koje je mobilizirao podjelama, a nisu interesno vezani uz SDP.

Zaključno, politički tuđmanizam Zorana Milanovića završio je dvostrukim porazom, kod željenih dodatnih birača, ali i kod dijela vlastitih birača. Promjena mantre današnje SDP-ovske "ljevice", oksimoronskog jugo/antifa-liberalizma, koju je na vlasti promovirao sam Milanović, nije uspjela. Ta promjena možda je motivirana činjenicom koju je neki dan iznio Nino Raspudić, da ukupno u desnom bazenu, ima više birača nego u lijevom (doduše ne zbog konzervativizma hrvatskog društva, već zbog antinacionalnosti ljevice). Milanović, imajući u vidu umjerenost Andreja Plenkovića, otišao je na izlet u desnije političke vode, zaboravivši da je za takav izlet krivi čovjek s krivom strankom. Gledajući četiri godine njegove vladavine, način Milanovićevog izbornog poraza ima pomalo bajkovit karakter.

*Nikola Kovač je magistar politologije i međunarodnih studija. Diplomant je Sveučlišta Old Dominion u Virginiji, u SAD-u.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Željka Markić, Andrej Plenković, Franjo Tuđman, Zoran Milanović