VINKA DREZGA

EU(R)OLOGIJA: Milanović i Plenković – trač-retorika sa zrnom soli

Svi bi, a napose građani, najradije preskočili predizbornu kampanju to međuvrijeme u nadmetanju, podmetanju i dometanju, i uskočili odmah u izbornu noć. I pobijedili, naravno.

Piše: Vinka Drezga

Predizborna kampanja prolazi u skladu s očekivanjima. Prevladavajuće je  dosadna. I to zato jer je nitko nije želio, jer su ljetni mjeseci, jer su izbori bili prije manje od jedne godine. Nisu ju htjeli  ni vladajući ni oporba. Svi bi, a napose građani, najradije preskočili  to međuvrijeme u nadmetanju, podmetanju i dometanju, i uskočili odmah u izbornu noć. I pobijedili, naravno.

 

Od potpune dosade pak spasila nas je nova činjenica— novo lice koje je osvanulo  na  nacionalnoj političkoj  pozornici tj. Andrej Plenković.  Novi je lik udario i novi smjer  u  političkoj komunikaciji: od prvoga dana nastoji se odmaknuti od prizemnoga govora, vrijeđanja, podjela na naše i vaše, crno-bijelo, dobro i zlo. Upadljivo  promiče staloženost, smirenost, nastoji ozbiljno govoriti o svakoj temi;  bježi od disreditiranja pojedinaca, skupina, i država. Njegov je moto  da žuri polako.

 

Kalkulantski proplamsaji  nacionalne svijesti-- u društvu viktimizirane braniteljske populacije—i uprošćeni pogled na istok predstavljaju  politički  pragmatizam iz sanaderovske radionice.   

 

Takav je razboriti nastup  potpuno zatekao inače agresivnoga Zorana Milanovića. Sada već  politički  veteran  Milanović je najprije nekoliko dana šutio,  zatim se suočio sa zbiljom  i odlučio  prilagoditi novom političkom kursu. Jasno je pred kamerama kazao da je  prošlo vrijeme političkoga ciljanja ispod pojasa, i da će nakon odlaska Tomislava Karamarka i on konačno moći „o ozbiljnim stvarima  ozbiljno govoriti“.  

 

I doista, ta  je faza  trajala čak dva tjedna. A onda se, na radost promatrača, opet vratio milanovićevski „ja“ uvijek spreman da prvi (verbalno) napadne.  Ta je njegova oprobana metoda podcjenjivanja i ocrnjivanja došla do izražaja  za nedavnoga zatvorenoga sastanka s braniteljima.   

 

Na spomenutom je sastanku, prema snimkama koje su navodno procurile,  Milanović  zborio o  domaćem i susjednim dvorištima, potpaljujući bazične strasti po poznatom obrascu „ustaše-partizani“.  Nije mogao odoljeti a da se podcjenjivački ne  očituje i o beogradskom establishmentu, i time, zapravo samo našteti  hrvatskim interesima.  

 

Milanović i  na ovim izborima ponavlja matricu koju mu je  lani prišapnuo američki stučnjak: od anacionalnoga političara preko noći  se transformira u ultra-patriota.  Na jednom je predizbornom skupu nedavno  primijenio i jedno  daleko rafiniranije  retoričko  sredstvo, gotovo nepoznato u nas. Pred biračima se praktički posuo pepelom izjavivši  „on i njegova koalicija“ možda nisu „ bogznašto“, ali ih je ipak pozvao da zaokruže SDP   na nedjeljnim izborima.

 

Takva retorika koja je obilježena sintagmama „uštaškoga djeda“ i  „vojnoga lekara“ u osnovi je trač-retorika. Ona  svjedoči o vrlo prizemnoj političkoj kulturi, i kržljavoj odgovornosti  političkih dionika—koji se ne libe posegnuti za najsirovjim retoričkim sredstvima da zagrabe u (desni) dio biračkoga tijela.  Kalkulantski proplamsaji  nacionalne svijesti-- u društvu viktimizirane braniteljske populacije—i uprošćeni pogled na istok predstavljaju  politički  pragmatizam iz sanaderovske radionice.   

 

Milanović i  na ovim izborima ponavlja matricu koju mu je  lani prišapnuo američki stučnjak: od anacionalnoga političara preko noći  se transformira u ultra-patriota.  Na jednom je predizbornom skupu nedavno  primijenio i jedno  daleko rafiniranije  retoričko  sredstvo, gotovo nepoznato u nas. Pred biračima se praktički posuo pepelom izjavivši  „on i njegova koalicija“ možda nisu „ bogznašto“, ali ih je ipak pozvao da zaokruže SDP   na nedjeljnim izborima. To je produktivan   retorički potez jer iskazuje poniznost,  spušta političara na istu razinu s  građanima-publikom. I kad je hinjena samokritičnost ili šala na vlastiti račun pridobiva birače.  

 

Svjestan dugogodišnje kakofonije na političkoj sceni, čelnik desnoga političkoga centra Plenković  upravo nastoji  svojim nastupima naglasiti dimenziju odgovornosti: upadljivo izbjegava  spuštati diskurs na razinu „prijatelj-neprijatelj“, odbija svojega suparnika  gledati preko nišana.

 

I upravo stoga se drži gospodarskih tema, investicija,  srednjeg i malog poduzetništva, zapošljavanja. Odnedavno se zauzeo i za rješavanje problema povrata imovine nacionalizirane/konfiscirane u doba socijalizma. 

 

Plenkoviću nije lako. Došao je na čelo velike stranke  prije svega nekoliko tjedana, u  kontekstu velikih mijena, nakon odlaska Karamarka s čela stranke,  pa raspada Vlade. Kao novi čovjek mora u kratkom vremenu postići   autoritet unutar stranke  i  istodobno pripremati  izbore  za 11. rujna. Mora pokazati i dokazati da on i „njegov krug ljudi“  označavaju raskid s aferama koje dugi niz godina opterećuju HDZ.  Njegov nastup ne mora dugoročno biti privlačan, ali je svakako koristan i to stoga jer je racionalan, pomaže razblažiti  nagomilanu toksičnost u javnom  diskursu koja počiva na premisi „di je tvoj dida bio 1941., a di ćaća 1991. godine“.  

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

izbori, hdz, sdp, stranke