VINKA DREZGA

EU(R)OLOGIJA: Od Šešelja do političkoga brenda

Haaškom presudom se promovira brend političkoga divljaka, model političara-retoričara koji ne poznaje kategorije dobra i zla.

Piše: Vinka Drezga

Vojislav Šešelj  je klaun s (političkom) misijom. On je kategorija je za sebe. Retorička mu je forma  showmanska, a sadržaj politički—ekspanzionistički. Uvijek govori usuprot drugomu, negira ustaljena pravila,  odluke i propise.  Uživa u tome da ga  smatraju klaunom. On  hoće spektakl bez obzira na cijenu. Žudi za svjetlima pozornice.  On je prizeman, prostački prost,  odbojan s namjerom,  podbada, huška, vrijeđa, rječnikom koji nije prispodobiv ni zadimljenim kafanama.  Govori   da  privuče pažnju. On je zabavljač s razlogom.  Verbalno  udara  po svemu i svakomu.  O svakom društvenom fenomenu on će se rado očitovati, i to jednostrano, prepoznatljivo šešeljevski. Objavljeno je da je Šešelj nepoželjan u Hratskoj.  On je odmah reagirao: Hrvatsku doduše  ne priznaje, ali planira svratiti do Zagreba, i „mile mu Kolinde“. Vulgaran kakav jest, on je  hrvatskoj predsjednici bio sklepao  i stihove . Koji su ispod  razine elementarne pristojnosti.  


I upravo tu leži srž njegova javnoga nastupa. On naizlged govori inspiriran trenutkom: „što na umu to na drumu“. Neuobičajenom formom, koja počinje i završava vulgarnošću, Šešelj svjesno nastoji šokirati slušatelja, a istodobno na sadržajnoj razini promovirati svoj politički program—ekspanzionizam, tj. projekt velike Srbije. On je  vulgarni ekspanzionist.  Utjelovljuje, kako sam ranije pisala,  retorički  antibrend, jer predstavlja sve ono što javna komunikacija ne smije biti. Šešelj  svojim jezikom  s prepoznatljivim izgovorom glasa „r“ošine manje–više svakoga tko mu se prepriječi na putu,  pljuje po Haaškom sudu, tužiteljima, i tamošnjim administratorima.  Haaškim je sucima u samoj sudnici  otvoreno preporučivao eksplicitne spolne aktivnosti, tajnika Suda slao je u stanje embrija, pri čemu  je redovito spominjao  i majku mu, a nešto rjeđe i oca.   


Haaškom presudom se promovira brend političkoga divljaka,  model političara-retoričara  koji ne poznaje  kategorije dobra i zla. Taj  svojevrsni homo barbarus biva postojan, neokrznut   nasljeđem civilizacije, pravilima ratovanja, humanitarnoga prava, ženevskim ili helsinškim konvencijama,  tom baštinom koja izrasta iz  grčko-rimskih temelja i judeo-kršćanske tradicije.

Njegov je diskurs sirov i agresivan. Ne drži do umiljavanja onima koji ga slušaju u i upravo time postiže učinak. Nudi destrukciju postojećega stanja stvari, promovira niske strasti, potiče ono prizemno u čovjeku, uživa u agresivnom naboju svojih riječi.  Njegov  javni nastup predstavlja  negaciju svega prihvatljivoga, gaženje   dijaloga.  Analizira li se pomnije njegov govor, uočava se  da on ne drži do postojećih kategorija dobra i zla. Ne zanimaju ga tzv.  prirodni  zakoni, koji  svakom  pojedincu pomažu da  intuitivno razaznaje  zrno od kukolja. I zato je prvostupanjska haaška presuda Šešelju  od 31. ožujka opasna. Jer prijeti da retorički antibrend pretvori u novi politički brend. I time nadiđe  duh—dosege zapadnoga kulturnoga kruga. 


Presudom se, naime, promovira brend političkoga divljaka,  model političara-retoričara za kojega nema moralnih ograda, kojemu je sve dopušteno. Taj  svojevrsni homo barbarus biva postojan, neokrznut   nasljeđem civilizacije, pravilima ratovanja, humanitarnoga prava, ženevskim ili helsinškim konvencijama,  tom baštinom koja izrasta iz  grčko-rimskih temelja i judeo-kršćanske tradicije. Zahvaljujući tomu što suci u Haagu nisu kritički preispitivali   „sudski predmet  Šešelj“, a posebno ne u svjetlu neporednih posljedica šešeljizma na jugoistok, a zatim i  dugoročnih  njegovih posljedica na  Europu u cijelosti, nedavna je sudska presuda legitimirala pred-političkoga čovjeka u 21. stoljeću.  Takav je čovjek bitno obilježen nagonima, a djeluje metodom zastrašivanja—terora.  Taj je čovjek surov i sirov,  divlji, jer dolazi iz i od šume (homo silvaticus).  Drugim riječima, u  njega prevladava životinjska narav, svijest i savjest u takva se pojedinca nalaze tek rudimentarno.  Rukovodeći se bazičnim instinktima, takav pojedinac  i  na razini uređene zajednice brine  prije i poslje svega o svojoj goloj egzistenciji.  Budući da i funkcioniranje u zajednici takav pojedinac definira po načelu „u se, na se i poda se“, njegovi politički potezi ne mogu  biti  sofisticiraniji od bazičnoga otimanja hrane, resursa, teritorija...


Takav je politički čovjek bitno obilježen nagonima, a djeluje metodom zastrašivanja—terora.  Budući da i funkcioniranje u zajednici takav pojedinac definira po načelu „u se, na se i poda se“, njegovi politički potezi ne mogu  biti  sofisticiraniji od bazičnoga otimanja hrane, resursa, teritorija.   

O  životinjskoj i društvenoj prirodi čovjekovoj pisali su mnogi filozofi, poput Aristotela, primjerice. Thomas Hobbes je prije više stoljeća u svojemu „Leviathanu“ istaknuo da je u čovjeka upravo najdominantniji nagon za samoodržanjem. Sirovost, surovost, agresija, konstantni ofanzivni stav obilježava biće  nagona, pred-društveno biće.  


Uslijed praktički konstantnoga smrtnoga straha  za vlastiti  život, čovjek drugoga redovito percipira kao opasnost, kao vuka koji će na njega prije ili kasnije nasrnuti (homo homini lupus).  Strategija preživljavanja jest borba u kojoj se ne biraju sredstva, fizička, verbalna, sa ili bez oružja. Upravo je ta stalna borba za opstankom, rat svakoga protiv sviju natjerala čovjeka da se  organizira i s drugima sklopi društveni ugovor.


Čak i kada bi se na drugom stupnju potpuno preinačila,  presuda ostavlja duboki trag u europskoj baštini.  Ona legitimira  pred-političko za političko, pred-moralno, koje ne poznaje moral, za načelo ljudskoga djelovanja.  Ukratko, promovira  političko biće koje nije bitno odmaklo od svoje primarne, životinjske razine.

Prvostupanjska presuda Šešelju, pa čak i kada bi se na drugom stupnju potpuno preinačila,  zapravo ostavlja duboki trag u europskoj baštini.  Ona legitimira  pred-političko za političko, pred-moralno, koje ne poznaje moral, za načelo ljudskoga djelovanja.  Presuda  ukratko promovira  političko biće koje nije bitno odmaklo od svoje primarne, životinjske razine.    


Pritom  valja skrenuti pažnju na činjenicu da je presuda produkt Haaškoga tribunala, koji je  sud Ujedinjenih naroda. UN je međunarodna organizacija s gotovo stoljetnom tradicijom, uključujući i preteču--Ligu naroda, a ustanovljena je  da predstavlja neku vrst svjetske vlade i da skrbi o međunarodnom poretku. Jedna od zadaća UN-ova suda je, između ostaloga, sabirati najbolje  norme nacionalnih pravnih sustava i odvraćati  zločine, odnosno  procesuirati zločince koji  se koriste državnim aparatom da provode teror.  


Želi li se Europa u trećem tisućljeću vratiti pet stoljeća unatrag na razinu hobbesovske metafore o čovjeku-vuku? Jesu li toliki ratovi vođeni dvadeset stoljeća poslije Krista i tolika znanja akumulirana i tehnologija svakodnevno usavršavana da bismo ljudsko biće sveli na prosti  biologizam, bez svijesti i savjesti?!  I štoviše, postavili pred-političko za legitiman model političkoga djelovanja!?

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

vinka drezgda, vojislav šešelj