Komentari

KASKADA NASILJA NAD ZNANJEM: Gdje nema znanja, neznanje je znanost! Je li iskorak moguć?

Znanje (kao i kapital) ima tek jedan kritičan faktor uspješnosti - mora ga se pravilno primijeniti.

Piše: Darko Iveković

Neprestano nas sa svih strana zapljuskuju informacije o uporno rastućem broju neetičkih (kakvog li eufemizma!) djelovanja pojedinaca i organizacija svih vrsta i veličina kao i posljedica takvih djelovanja na gospodarstvo, društvo i državu.



Raznolikost primjera je tako bogata da se opetovano potvrđuje misao Dostojevskog - štogod da najmaštovitiji pisac smisli, ne može se mjeriti s onim što donosi život. Iz masovnosti se pak nameće dojam da se više ne radi o incidentima nego o sasvim uobičajenoj pojavi.

 

Razmišljanje tržišta možemo jednostavno dokučiti - valja štedjeti i to najprije na onome što predstavlja samo trošak a ne donosi korist. Budući da kriza sigurno nije izazvala niti rušenje kvalitete školovanja niti tiskanje manje vrijednih knjiga, jasno je da su odgovorni čitavo vrijeme bili uvjereni da im je znanje - kako iz školovanja tako i iz knjiga - beskorisno.



Neću se osvrtati na slučajeve poput onih koje nam serviraju mediji i to iz dva razloga.



Kao prvo, ne želim se pridružiti plejadi onih koji djeluju tek kao kroničari neetičnosti koji ne idu dalje od jadikovanja. Kao drugo - pokušat ću se ogledati s jednim oblikom neetičnosti za koji držim da inženjer - neovisno o svojem "matičnom" usmjerenju -ima legitimaciju, ima sredstva u obliku znanja i vještina, a ja bih dodao i obvezu, da se s njim može uspješno boriti. Taj oblik neetičnosti ja nazivam NASILJE NAD ZNANJEM. Ono ni izdaleka nije jedina vrsta neetičnosti ali je to ona protiv koje mi inženjeri imamo šanse na uspjeh. S auditorijem želim podijeliti - s obzirom na ograničen prostor i vrijeme - makar samo neka od svojih razmišljanja na tu temu.



O NASILJU NAD ZNANJEM



Nasilje nad znanjem je razorno koliko i podmuklo. Razorno, jer je uzrok našim gospodarskim ali i društvenim nevoljama svih vrsta. Nasilje nad znanjem često je posljedica drugih oblika neetičkog djelovanja. Tako će se npr. korupcija, nepotizam ili nezasitna gramzljivost za profitom nerijetko manifestirati upravo nasiljem nad znanjem. Podmuklo, jer o njemu ne samo da naši mediji ne izvješćuju nego ga i sustavno prešućuju (nije malen broj naših tvrtki o kojima danas saznajemo da su posrnule a još nedavno su ih mediji hvalili kao uzore uspješnosti). Gospodarstvo (kao i državna uprava) uzroke svojih poteškoća ne traži kod sebe nego negdje drugdje a mediji ih u tome zdušno podupiru. Kao krivci se najčešće prozivaju EU, cijena nafte, cijena rada, tečaj kune, Kina, vladina ekonomska politika, Indija, od nedavno i
svjetska kriza, da navedemo samo neke. Nema sumnje da su neke od navedenih točaka uzroci mnogih glavobolja no usmjeravanje na njih je jalovo jer (a) mogućnost našeg utjecaja na njih nije spomena vrijedna i (b) takvo usmjeravanje odvlači pozornost od pravog prostora za poboljšanje a to je područje odlučivanja poslovodstava kao i političara, dakle njihovih tvrtki i tijela državne uprave.

 

Kad poslovodstvo jadikuje da je uvijek i samo netko drugi kriv, ono time onemogućuje primjenu struke kao provjerenog sredstva za poboljšanje a svoju energiju, kreativnost, vrijeme i novac uz bombastične riječi troši u krivom smjeru. Pri tome će nerijetko razviti sofisticirana tumačenja zašto u njegovoj organizaciji nije moguće provesti nikakvo poboljšanje uporabom struke. To je George Bernard Shaw sažeo u uzrečici -"Gdje nema znanja, neznanje je znanost!"



Odluka da se bavim nasiljem nad znanjem plod je mojeg višegodišnjeg rada (u
Hrvatskoj kao i zvan nje) kao samostalnog poslovnog konzultanta za menadžment, organizaciju i produktivnost. U toj sam ulozi upoznao oko 200 različitih organizacija u Hrvatskoj, svih veličina i svih branši te odnos njihovih poslovodstava prema znanju.



Što sam ondje zatekao nije me ostavilo ravnodušnim. Uskoro sam opazio kolikog je maha uzelo nasilje nad znanjem u našem društvu. Tekst koji slijedi počiva najvećim dijelom na mojim zapažanjima i predstavlja (uz više nego časne iznimke) presjek odnosa naših organizacija ali i društva u cjelini prema znanju.

 

"Čuo sam da ne želite učiti, iz čega zaključujem da ste milijunaši i da vam je budućnost osigurana, .... no ako ipak bude poteškoća, .... imate
svoje vođe koje vam točno kazuju što vam je činiti ....



NEKOLIKO TIPIČNIH PRIMJERA



Nedavno sam u jednom hotelu izvan Zagreba držao radionicu o razvitku vještina vođenja za menadžere iz jedne od najuglednijih hrvatskih tvrtki. Rano je poslijepodne toplog proljetnog dana. U prostoriju sam ušao pola sata prije početka kako bih pripremio opremu i materijale. Kroz otvorene prozore čuje se dolazak prvih sudionika. Oni izlaze iz automobila, uzimaju torbe i kovčege, razgovaraju. Čujem kako jedan od njih pita kolegu - "Slušaj, zašto smo mi zapravo došli ovamo?" Obuzet znatiželjom odmah prekidam svoj rad da mi ne promakne odgovor koji je odmah uslijedio - "Nisam baš siguran ali mislim da su nas ovamo poslali po kazni." Očito je da među sudionicima vlada uvjerenje da po povratku na posao sa znanjem vođenja nemaju što činiti. Oni točno znaju da njihovi pretpostavljeni ne samo da primjenu novostečenih znanja od njih neće zahtijevati, nego je neće ni dopustiti. Za sudionike je zaključak logičan - Šef nas ovamo šalje po nešto čiju će nam primjenu on sam zabranjivati i time nas muči jer nas sili da ovdje uzalud trošimo svoje dragocjeno i nenadoknadivo vrijeme!



Sretnem prijatelja, menadžera srednje razine u jednoj našoj organizaciji. Budući da se nedavno vratio s višetjednog tečaja u znamenitom inozemnom poslovnom edukacijskom centru, pitao sam ga o njegovim dojmovima. Bio je pun hvale o predavačima, o kolegama s kojima je izmjenjivao ideje i iskustva, o načinu rada s praktičnim individualnim i grupnim vježbama, o konstruktivnoj povratnoj informaciji kako predavača tako i kolega, o poticajnom ozračju, ukratko - o svemu. U jednom ga trenutku upitam - "Molim te, reci mi, što temeljem ondje stečenog znanja sada na svojoj poziciji radiš drugačije nego ranije?" Nakon kratkog razmišljanja došao je i kratak odgovor - "Ništa." Kod njegovog nadređenog nema mjesta novome.



Kriza je, neki više vole izraz recesija. Neovisno o tome je li ona samoproglašena (kako bi se stvorila izlika za otpuštanje radnika ili za neplaćanje dobavljačima) ili je ona stvarna, smatra li se ona uvezenom (u takvom će se slučaju lakše proglasiti da je krivac netko drugi) ili je domaći proizvod, organizacije su počele kresati troškove.



Ako u nekoj organizaciji pitate koje to vrste troškova krešu, većina odgovora će glasiti - Troškove reprezentacije i školovanja. Neki će s ponosom dodati da su ih čak potpuno ukinuli. Izdavač mojih dviju knjiga (specijaliziran je za menadžment, organizaciju i produktivnost) žali mi se da je prodaja njegovih izdanja pala za 40%. Razmišljanje tržišta možemo jednostavno dokučiti - valja štedjeti i to najprije na onome što predstavlja samo trošak a ne donosi korist. Budući da kriza sigurno nije izazvala niti rušenje kvalitete školovanja niti tiskanje manje vrijednih knjiga, jasno je da su odgovorni čitavo vrijeme bili uvjereni da im je znanje - kako iz školovanja tako i iz knjiga - beskorisno. I ako su ranije sve uvjeravali kako teže da postanu "organizacija znanja", sad su odbacili maske i pokazuju što čitavo vrijeme drže o znanju - ono je tek pomodna tlaka.



NASILJE NAD ZNANJEM KAO POSLJEDICA STRAHA



Ovo je tek vrh ledenjaka - sličnih slučajeva sam u svojoj konzultantskoj praksi opazio na stotine. Slušatelji su bez sumnje i sami svjedoci nepregledne mase srodnih primjera. Svi ukazuju na to da se znanje zanemaruje, izbjegava, potiskuje, negira, iskrivljuje, čak i kažnjava (koliki su mladi dobili po prstima jer su se drznuli predložiti iskorak!), i to svjesno i organizirano. Koji je uzrok nasilja nad znanjem?



Pođimo redom. U gospodarstvu i u upravi (da navedemo samo neka područja od općeg interesa) znanje se manifestira posljedicama svoje primjene. Primjena novih, ranije nepoznatih znanja može imati za posljedicu ili radnje koje se izvršavaju na drugačiji način nego ranije ili radnje koje se nikada ranije nisu izvršavale. Riječ je, dakle, o promjenama izazvanim primjenom znanja. Odavno je poznat fenomen straha od promjene. Pojedinac, kad se zatekne u dilemi uvesti promjenu ili ne, osjeća pritisak neizvjesnosti: - Što će promjena nanijeti meni osobno? Neće li provedba promjene od mene zahtijevati pojačani napor i pomutiti mi lagodu dosadašnjeg života? Neće li
promjena iznjedriti nekog novog talentiranog stručnjaka, nekog konkurenta koji će mi potamniti davno stečenu slavu? Neće li promjena dovesti do stanja u kojem više neću imati one privilegije koje sam tako mukotrpno stjecao svih ovih godina? Još gore - neće li promjena uvesti stanje u kojem ja - premda ovjenčan starim zaslugama - više neću moći uspješno funkcionirati pa će neki pomisliti da sam nesposoban za nove stvari? Što počinje strahom od znanja, nastavlja se preko odbojnosti i mržnje da bi konačno dospjelo do nasilja nad znanjem.

 

Direktori, predsjednici uprava, političari, uopće osobe sa snagom odlučivanja, ne moraju raspolagati znanjem ali moraju uvažavati njegovu nezaobilaznu ulogu, moraju poštovati postojanje i misiju struke.


KASKADA NASILJA NAD ZNANJEM



Nažalost, odbojnost prema znanju javlja se kod ljudi i prije nego što dosegnu visoku (i u njihovim očima ugroženu) poziciju, čak i prije nego što zakorače u radni odnos. Evo nekoliko primjera. Jednog jutra uz doručak slušam neku od naših radijskih postaja. Spikerica izvješćuje da je dan Zagrebačkog sveučilišta i kaže: - "Danas je dan Sveučilišta pa za studente imamo DOBRU (moj naglasak) vijest - danas neće biti nastave." Izjava je otišla u eter i sigurno su je čuli deseci tisuća slušatelja. Spikerica uopće ne sumnja da će studenti radije biti bilo gdje nego na predavanju. Ovakav odnos prema znanju nije se pojavio tek za vrijeme studija - on je još stariji. Moja je supruga kao razrednica višeg razreda u jednoj od zagrebačkih osnovnih škola povela svoj razred u posjet najbolje i najkreativnije organiziranom muzeju koji sam kod nas
vidio, mnogi bi se inozemni muzeji pred njim mogli postidjeti. Službenica koja će povesti djecu kroz muzej kaže im na početku: - "Draga djeco, budite dobri pa smo BRZO (moj naglasak) gotovi." Stjecanje novih spoznaja muka je većini a ostalima će to uskoro postati. Svijest o tome je raširena i nije ograničena na radijsku spikericu niti na voditeljicu u muzeju. Dolazimo do vrlo neugodne spoznaje. Poslovodstvo u organizacijama odbacuje primjenu znanja i priječi mu ulazak u njihove sredine.



Ukidanje školovanja i prestanak nabave stručne literature tek su jedan od
mnogobrojnih načina. Drugi način - vjerujem znatno opasniji - je nezainteresiranost poslodavca za znanje kojima raspolažu kandidati za zapošljavanje. U postupku selekcije najvažniji su formalni uvjeti - svjedodžbe, diplome i ocjene u njima. Budući da su kandidati racionalna bića, oni odmah prepoznaju pravila igre. Potvrđuje se pouka Petera Druckera - ono što pratite i mjerite, to ćete i dobiti. Studenti i učenici gube zanimanje za znanje a svoj interes usmjeravaju na svjedodžbe, diplome i ocjene u njima. Svjedoci smo kaskade nasilja nad znanjem, koje u gospodarstvu teče  od poslovodstava organizacija (tko se u ovo vrijeme ne pita gdje su bili nadzorni i
upravni odbori, gdje vlasnici organizacija za vrijeme kad su ove krenule nizbrdo) pa sve do osoba najmlađe životne dobi.

 

Budući da kriza sigurno nije izazvala niti rušenje kvalitete školovanja niti tiskanje manje vrijednih knjiga, jasno je da su odgovorni čitavo vrijeme bili uvjereni da im je znanje - kako iz školovanja tako i iz knjiga - beskorisno. I ako su ranije sve uvjeravali kako teže da postanu "organizacija znanja", sad su odbacili maske i pokazuju što čitavo vrijeme drže o znanju - ono je tek pomodna tlaka. 

 

Bertold Brecht je napisao stihove pod naslovom Čuo sam da ne želite učiti - "Čuo sam da ne želite učiti, iz čega zaključujem da ste milijunaši i da vam je budućnost osigurana, .... no ako ipak bude poteškoća, .... imate
svoje vođe koje vam točno kazuju što vam je činiti .... . " (moj izvadak, moj prijevod).



Tko se još sjeća sintagme "Hrvatska - zemlja znanja"? Zvučala je nadahnjujuće i poletno. No u vrijeme kad je bila na vrhuncu popularnosti, u riječima uglednika koji su se na nju kleli besprekidno sam očekivao poruku da se ovdje ne radi samo o stvaranju znanja (npr. kao plodu istraživanja) ili njezinom širenju (kao npr. edukacijom odnosno stavljanjem znanja na raspoložbu svima i na svim mogućim medijima), nego da se radi i o slijedećem koraku u životnom ciklusu znanja a to je njegova primjena. Nažalost, poruka u smislu primjene znanja nije se oglasila.



Primjena znanja postala je i ostala nešto nebitno, nešto čega se komotno možemo odreći u interesu nekih drugih, „dragocjenijih“ ciljeva (neki ih zovu "politički") i prioriteta. Svrha čovjekovog proizvoda (uma ili ruku - nije važno) nije više u njegovoj efikasnosti, čak niti u svrsi njegovog postojanja. Zahtjeve na tehničke, gospodarske, društvene, ekološke (da navedemo samo neke) projekte više ne postavlja struka, postavlja ih osobni interes (ili grupni – kakva je razlika?)



JE LI ISKORAK MOGUĆ?



Očito je da imamo problem. No, samo postojanje problema još nije zabrinjavajuće, zabrinjavajuće postaje ako se ništa ne poduzima. Direktori, predsjednici uprava, političari, uopće osobe sa snagom odlučivanja, ne moraju raspolagati znanjem ali moraju uvažavati njegovu nezaobilaznu ulogu, moraju poštovati postojanje i misiju struke. O struku se može ogriješiti na mnogo načina ali je već samo jedan dovoljan da izazove štetu u projektu, u organizaciji, u društvu, u državi. Gdje vlada odbojnost prema znanju, uspjeh nema šanse. Za nevolje našeg gospodarstva i društva u cjelini postoje poznati i opetovano provjereni lijekovi (kako kurativni tako i preventivni) koje nude odgovarajuće struke. Osobe sa snagom odlučivanja imaju na raspoložbi širok raspon izvora znanja (kao što i poduzetnici imaju na raspoložbi širok raspon izvora financiranja). Moraju samo za izvorom posegnuti. Znanje (kao i kapital) ima tek jedan kritičan faktor uspješnosti - mora ga se pravilno primijeniti.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

znanje, škola