MISLAV MIHOLEK

KOLUMNA MISLAVA MIHOLEKA: Desnici i desnom centru u Hrvata kronično nedostaje mladih intelektualaca

Boji li se hrvatska desnica stvarno kritičkog mišljenja?

Piše: Mislav Miholek
Zadnje četiri godine SDP je vodio kulturni rat s hrvatskim centrom i hrvatskom desnicom. Kako Milanović nije Bismarck, koji je izgubio svoj Kampf protiv Katoličke crkve u Njemačkoj, nekako se nije daleko došlo. Štoviše, mlađe generacije su po svem sudeći uskogrudnije i antiliberalne kao nikada do sada u povijesti Hrvatske. Po nekom tipičnom slavenskom ključu, a taj je što se jače pritišće - time se dobiva kontraefekt, Milanovića vlast je proizvela glasače ekstremne desnice za koje je HDZ jednostavno preblag.
Ovoga vikenda Julienne Bušić u Večernjem listu i Ivo Banac u Jutarnjem listu dotaknuli su se sličnih tema, a to je pitanje nacionalne kulture. Julienne Bušić, kao naturalizirana Hrvatica, supruga najvećeg tragičara borbe za slobodu Zvonka Bušića, primijetila je da u razgovorima između HDZ-a i MOST-a resor kulture je gotovo ignoriran, iako će po svem sudeći na mjesto ministra možda doći ipak sposobni Jasen Mesić. Banac je upozorio da Milanović planira pojačati borbu na kulturnom planu i upotrebio je još jači izraz, a taj je "Kulturkrieg za mlade" (dakle od borbe /der Kampf/ je prešao k ratu /der Krieg/). S obzirom na dosadašnje "uspjehe", to se samo može obiti SDP u glavu, što je dio članova i simpatizera SDP-a jako dobro shvaća, primjerice Gvozden Flego. Lako za SDP, ovo se najviše može obiti Hrvatskoj o glavu. Julienne Bušić i Ivo Banac imali su sreću da su odrastali na slobodnom liberalnom Zapadu, u Sjedinjenim Američkim Državama, da su u Hrvatsku došli poslije tzv. demokratskih promjena i da se očito ne boje javno izražavati svoje mišljenje, za razliku od domaće većine koja je uspješno prošla socijalističko pranje mozga i plače se za dobom kada se išlo na radne akcije, kralo po firmama i slobodno tuklo žene.

Na desnici i centru nedostaje mladih umjetnika, mladih intelektualaca svih formata. Za kraj, dođe mi se da se zapitam, boji li se hrvatska desnica stvarno kritičkog mišljenja? Zašto nema mladih intelektualaca s kojim bi hrvatska desnica i centar mogli ući u navedeni Kulturkrieg? Očito da mladi intelektualci radije rade manualne poslove od Kanade do Australije, nego da se muče u partizansko-ustaškoj Hrvatskoj. I ne treba ih nikako kriviti zbog toga, hrvatstvo teško da je ikoga prehranilo, osim političara.
Da se razumijemo, ja nisam nekritički raspoložen spram povratnika sa Zapada. Pred dvije godine sam pisao tekst pod nazivom "Bartulica, Batarelo, Stojić: Zašto nisu dobri domaći kadrovi?" u kojem sam sasvim otvoreno kritizirao nadbiskupa Bozanića koji istinski prezire kadrove koji niču u domaćim katoličkim obrazovnim institucijama. Za Bozanića hrvatski kadrovi su fuj, a samo u Zagrebu imamo KBF, Filozofski fakulteti Družbe Isusove i Hrvatsko katoličko sveučilište. Na svim  tim ustanovama se nađe jako bedaste djece, ali pokoje jako pametno, unatoč svemu. SPC u RH nema visokoobrazovnih ustanova, a intelektualna pustoš koja vlada unutar pravoslavnog korpusa u Hrvatskoj je nešto fascinantno. Islamska zajednica u Hrvatskoj zapravo najviše kroz stipendije ulaže u obrazovanje mladih, a protestanti u Hrvatskoj samozadovoljno su se getoizirali i mainstream hrvatskog društva ih pretjerano ne dira, a jednako kao RKC i SPC, fino su naslonjeni na državni proračun, nema zime, dok kaplju proračunske kune.
Da se vratimo politici od sfere religioznog, iako se kod nas religiozno i političko nesretno isprepliću. Čini se kao da na desnici i centru nema mladih intelektualaca koji bi digli svoj slabašni glasić. Ljevica i SDP drže uglavnom sve društveno-humanističke fakultete u Hrvatskoj, a mene uvijek uveseljava dok netko ustvrdi da su Hrvatski studiji kao desni. Činjenica je doduše da tamo među profesorskim kadrom vlada neka čudna idila između tri struje klerikalne, desno-konzervativne i ljevičarske, ali nazvat taj fakultet desnim malo je neozbiljno, s obzirom na studente i profesore. 
Od desnih glasova zadnjih godina ispada da se jedino profilirao Nino Raspudić, koji ove godine slavi 41. rođendan. Ali Mostarac po rođenju, Zagrepčanin po radnom mjestu, Raspudić počeo je kao ponos i dika ljevice, a sad je ozbiljan je obiteljski čovjek i znanstvenik (prevodio je Giannia Vattima) u petom desetljeću i teško da se ga može zvati omladincem. 
Na desnici i centru nedostaje mladih umjetnika, mladih intelektualaca svih formata. Za kraj, dođe mi se da se zapitam, boji li se hrvatska desnica stvarno kritičkog mišljenja? Zašto nema mladih intelektualaca s kojim bi hrvatska desnica i centar mogli ući u navedeni Kulturkrieg? Očito da mladi intelektualci radije rade manualne poslove od Kanade do Australije, nego da se muče u partizansko-ustaškoj Hrvatskoj. I ne treba ih nikako kriviti zbog toga, hrvatstvo teško da je ikoga prehranilo, osim političara.

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

politika, mladi, desnica, mislav miholek