Komentari

KOMENTAR RAFAELA JURČEVIĆA: Kriza u Grčkoj je djelovala otrežnjavajuće za Hrvatsku

Svaka buduća hrvatska Vlada će trebati u prvoj godini mandata početi sa većinom težih reformi.

Piše: Rafael Jurčević

Nakon višemjesečnih žestokih sukoba vlasti i oporbe došlo je do lakšeg smirivanja situacije u zadnjih par dana, jedan od razloga je i vjerojatno kriza u Grčkoj, koja pokazuje što bi se moglo dogoditi i kod nas u slučaju neprovođenja reformi.

Syrizina najava odbijanja sporazuma i održavanja referenduma grčkih birača o sporazumu u hrvatskoj javnosti je dočekana sa podijeljenim emocijama. Prvih dana je dobar dio javnosti reagirao sa odobravanjem na Ciprasove poteze, no nakon problema sa bankama te Ciprasovim taktiziranjem u vezi novog sporazuma i mogućeg otkazivanja referenduma dio potpore je naglo utihnuo. Najave mogućeg bankrota i svih njegovih posljedica su djelovali djelomično otrežnjavajuće i za velik dio građana, ali i političkih elita.

 

Pitanje ulaska Hrvatske u eurozonu i izbjegavanja grčkog scenarija je pitanje koje bi trebalo biti glavno pitanje u sljedećem desetljeću u hrvatskom društvu. Jedino to pitanje može prisiliti dvije glavne stranke na suradnju i vođenje racionalne politike sljedeće desetljeće.

Za očekivati je da će eventualni neuspjeh Syrizonog referenduma ili bankrot djelovati negativno i na nove opcije u hrvatskom političkom životu koje su se hvalile proteklih mjeseci dobrim odnosima sa Ciprasom i da su upravo oni hrvatska verzija Syrize. Scene koje su viđane na grčkim ulicama, problemi sa bankama i potencijalni bankrot su dovoljan dokaz što bi se moglo dogoditi i kod nas u slučaju vođenja populističkih politika bilo od strane novih opcija ili starih etabiliranih.

Za dvije glavne stranke otvara se dodatni prostor privlačenja neodlučnih birača, no te dvije glavne stranke su postale svjesnije kako bi se u slučaju nepridržavanja preporuka Europske Komisije o ispravljanju makroekonomskih neravnoteža, rezanju deficita i obuzdavanju javnog duga taj grčki scenarij hipotetski mogao odigrati i u Hrvatskoj u nekoj umanjenoj verziji. Nakon više mjeseci ideoloških sukoba i gađanjem blatom dvije glavne stranke su odjednom počele neslužbeno surađivati i na temama gdje nikad nisu imale kompromis kao u pitanju imenovanja zagrebačke zračne luke po Franji Tuđmanu, a i počele su se natjecati u obećanjima za smanjivanjem poreza, reformom javne uprave, ukidanjem dijela općina i parafiskalnih nameta. Dvije stranke su odjednom i počele spominjati i ulazak u eurozonu, te moguće datume ulaska. Sve do intenziviranja grčke krize, pitanje ulaska Hrvatske u eurozonu se nije pretjerano spominjalo u javnom prostoru. Pitanje ulaska Hrvatske u eurozonu se ozbiljnije zadnji put kod političara spominjalo prije ulaska Hrvatske u krizu i prije naglog rasta javnog duga, nakon naglog porasta javnog duga i bujanja deficita više nikom nije padalo na pamet ta tema zbog toga što je bilo jasno da će trebati godine da se uopće i pomisli na ispunjavanje maastrichtskih kriterija.

Svaka buduća hrvatska Vlada će trebati u prvoj godini mandata početi sa većinom težih reformi. Za to joj treba stabilna koalicija, oporba koja je konstruktivna i ne radi previše problema, jedan određeni oblik širog društvenog konsenzusa. Društveni konsenzus je potreban upravo zbog potencijalnog jakog otpora raznih interesnih grupa koje će se oštro protiviti bilo kakvim reformama, a i moguć je problem sa ucjenjivanjem slabijih stranaka u koaliciji te nezadovoljstvo u vlastitim strankama.

U četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti postojalo je više pitanja oko kojih je došlo do društvenog konsenzusa. Prvo je bilo pitanje hrvatske samostalnosti i pobjede u ratu, drugo bitno pitanje je bilo ulazak u EU i NATO. Hrvatska je uspjela u svojim ciljevima bez obzira na veće žrtve na tim putevima, no ulaskom Hrvatske u EU dolazi do intenziviranja sukoba unutar društva i dolazi do gubitka bilo kakvog cilja prema kojem Hrvatska treba težiti. Pitanje ulaska Hrvatske u eurozonu i izbjegavanja grčkog scenarija je pitanje koje bi trebalo biti glavno pitanje u sljedećem desetljeću u hrvatskom društvu. Jedino to pitanje može prisiliti dvije glavne stranke na suradnju i vođenje racionalne politike sljedeće desetljeće.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

kriza, grčka, hrvatska, rafael jurčević