Damir Gašparović

KOLUMNA DAMIRA GAŠPAROVIĆA: Dan antifašističke borbe - imamo se čime ponositi!

Potpuno je neprihvatljivo da nam dolaze srpski (kao jučer!) i bilo čiji ministri držati predavanja o moralu i antifašizmu! Jer srpski antifašizam ne postoji. I sami to potvrđuju rehabilitacijom Draže Mihailovića.

Piše: Damir Gašparović

Stalne rasprave bez ikakvih argumenata, pogotovo u posljednjih mjeseci nametnutih podjela hrvatskom narodnom biću, zamagljuju mnoge istine pa i ovu o hrvatskoj antifašističkoj borbi i hrvatskom antifašizmu. A istina je važna, istinu se mora znati i istina uvijek oslobađa. Od laži, manipulacije i zabluda.

 

Potpuno je neprihvatljivo da nam dolaze srpski (kao jučer!) i bilo čiji ministri držati predavanja o moralu i antifašizmu! Jer srpski antifašizam ne postoji. I sami to potvrđuje rehabilitacijom  Draže Mihailovića i sličnim predstavama. Neprihvatljivo je da je danas vodstvo Saveza antifašističkih boraca i antifašista u Hrvatskoj pretežito srpsko ili prosrpsko. Jer tako nije bilo „kad je grmilo“.

Na današnji dan – dan napada fašističke Njemačke na Sovjetski Savez, formiran je doslovce prvi antifašističk odred u porobljenoj Europi,u šumi Brezovica. Imati hrabrosti i snage upustiti se tog dana u tom trenutku u jednu avanturu borbe protiv do tada u povijesti najjače vojne formacije mogla je izgledati puno više ludost nego hrabrost.

 

Vrlo je važno znati da je ukupni antifašistički pokret na području bivše Jugoslavije funkcionirao jedino na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, na teritoriju tadašnje „Nezavisne države Hrvatske“. Na teritoriju Srbije sve je bilo gotovo još 1941. propašću tzv. Užičke Republike. Od tog trenutka pa sve do jeseni 1944. godine nema ozbiljnije partizanske formacije u Srbiji, sve dok nije počela mobilizacija u tada već Jugoslavensku armiju. Čak su i trećinu snaga koje su oslobodile Beograd činili hrvatski partizani. Realno, puno je više partizana i ilegalaca „poginulo“ u beogradskim filmovima i serijama a la „Otpisani“ nego u stvarnom životu.

 

Struktura partizanskog, antifašističkog pokreta pokazuje da je do jeseni  1944.  dvije trećine snaga bilo na području Hrvatske a među njima dvije trećine Hrvata. Sve drugo je laž i prekrajanje povijesti i istine. S tim da su, možemo zaključiti, Hrvati imali jedini pravu mogućnost izbora – između ustaške kolaboracije s fašističkim snagama Italije i Njemačke, domobranstva i odlaska u partizane. Lako je sve komentirati danas i svih ovih godina kada se zna kako je Drugi svjetski rat završio i tko ga je dobio, ali otići u lipnju '41. u šumu Brezovica, predstavljalo je hrabrost.

 

Na osnovu svega toga, potpuno je neprihvatljivo da nam dolaze srpski (kao jučer!) i bilo čiji ministri držati predavanja o moralu i antifašizmu! Jer srpski antifašizam ne postoji. I sami to potvrđuje rehabilitacijom  Draže Mihailovića i sličnim predstavama. Neprihvatljivo je da je danas vodstvo Saveza antifašističkih boraca i antifašista u Hrvatskoj pretežito srpsko ili prosrpsko. Jer tako nije bilo „kad je grmilo“. Štetu čine hrvaskom antifašizmu i razne udruge koje se zasnivaju na toj strukturi a to ne odgovara povijesnoj istini. Još štetnije je da nesretni polupismeni hrvaski političari (koji pokazuju da ne znaju ništa o gospodarstvu i  budućnosti) nemaju pojma o svojoj prošlosti pa dopuštaju da isitnom manipulira svaki „slučajni prolaznik“ a na štetu hrvatskog naroda.

 

Na kraju, Hrvatskoj je potreban ne samo Dan antifašizma već osvješćivanje njene velike i pozitivne uloge u Drugom svjetskom ratu. Hrvatskoj trebaju dobro organizirani hrvatski antifašisti kojie će se istinom suprostavljati manipulacijama. Hrvatskoj  treba udruga hrvatskih vojnih veterana koji su sudjelovali i u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom ratu jer je u konačnici svaki pravednni rat borba protiv fašizma i zla, borba za istinu, pravdu i slobodu. Zato, na današnji dan, imamo s razlogom što slaviti i imamo se s kime ponositi.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

antifašizam, partizani, damir gašparović, Dan antifašističke borbe