Komentari

KOMENTAR RAFAELA JURČEVIĆA: Treba li Hrvatska odustati od svoje regionalne politike?

Odnos hrvatske desnice i ljevice prema vanjskoj politici je u velikoj mjeri sličan.

Piše: Rafael Jurčević

Jedno od glavnih pitanja gdje postoji konsenzus hrvatskih političkih elita jest u pogledu vanjske politike. Dominantni stav je da Hrvatska treba služiti kao regionalna lokomotiva "europeizacije" regije. Većih razlika između desnice i ljevice u pitanju vanjske politike prema zapadnobalkanskoj regiji u tim pitanjima nema. Desnica je za malo tvrđi pristup zaštite nacionalnih interesa, dok je ljevica više fokusiranija na regionalnu stabilnost i dobre odnose.

 

Odnos hrvatske desnice i ljevice prema vanjskoj politici je u velikoj mjeri sličan. Desnica uglavnom zazire od balkanskih integracija, no prihvaća ulogu Hrvatske kao predvodnika regije u euroatlantskim integracijama, ako se ne narušavaju hrvatski nacionalni interesi i ako je hrvatska vanjska politika generalno vezana uz Njemačku. Ljevica je sklonija politikama europeizacije regije, no također zazire od bilo kakvih balkanskih integracija izuzev toga što ima poprilično nostalgičan odnos prema bivšoj Jugoslaviji. Takva podjela u stavovima vuče svoje korijene još od formiranja prvih političkih pokreta u hrvatskoj povijesti.

Promjena hrvatske vanjske politike dogodila se u vrijeme smrti prvog predsjednika Tuđmana. Tuđmanov koncept suverenosti, zaštite nacionalnih interesa i pomalo nerealnih težnji stvaranja Hrvatske kao regionalne sile putem jačanja vojske i obavještajnih službi je zamijenjen europeizacijom Hrvatske, te nakon određenoga vremena preuzimanjem uloge predvodnika cijele regije u EU i NATO. Taj novi pristup je doveo do ulaska Hrvatske u EU i NATO, mnoštva reformi u samoj Hrvatskoj, ali i poboljšavanjem političkih i ekonomskih odnosa između Hrvatske i susjednih zemalja. No u isto vrijeme se dogodilo i slabljenje politike nacionalne sigurnosti, pasivne politike prema narušavanju prava Hrvata u susjednim zemljama, te nemogućnost rješavanja velikog broja otvorenih pitanja sa susjedima.

Odnos hrvatske desnice i ljevice prema vanjskoj politici je u velikoj mjeri sličan. Desnica uglavnom zazire od balkanskih integracija, no prihvaća ulogu Hrvatske kao predvodnika regije u euroatlantskim integracijama, ako se ne narušavaju hrvatski nacionalni interesi i ako je hrvatska vanjska politika generalno vezana uz Njemačku. Ljevica je sklonija politikama europeizacije regije, no također zazire od bilo kakvih balkanskih integracija izuzev toga što ima poprilično nostalgičan odnos prema bivšoj Jugoslaviji. Takva podjela u stavovima vuče svoje korijene još od formiranja prvih političkih pokreta u hrvatskoj povijesti. Tada su konzervativniji političari i javni djelatnici poput Kulmera i Haulika bili protiv bilo kakvih ilirskih i protojugoslavenskih povezivanja zbog toga što su smatrali da se to protivi nacionalnim interesima, te zato što su smatrali da te ideje prvenstveno služe strancima kako bi lakše ostvarili svoje interese na ovim prostorima.

Zemlje na samom Zapadnom Balkanu napreduju sporo prema EU i NATO-u. U nekim zemljama ne postoji ni minimum konsenzusa za ulazak u te integracije, neke su potpuno nespremne i postoji preveliki otpor u samoj zemlji za reformama, a u zadnje vrijeme je primjetan i sve jači utjecaj Rusije i Turske. Nagli porast ekonomija ove dvije zemlje i stabilizacija političkih sustava putem uvođenja autokratskih sustava vlasti je rezultirala i aktivnijom politikom tih zemalja na ovim područjima. Turska politička, ekonomska i medijska ofanziva je usmjerena na Bošnjake, te Albance i uspjela je vezati bošnjačku političku elitu za sebe. Primjetna je i velika promjena stavova u bošnjačkoj javnosti i za očekivati je kako će Turska nastaviti igrati veliku ulogu na ovim prostorima bez obzira tko je na vlasti u toj zemlji. Rusija koristi energente i tradicionalnu naklonost pravoslavnih naroda kako bi jačala svoj utjecaj. Bez obzira na to što većina javnosti u Srbiji želi ulazak u EU, sukobi u Ukrajini su pokazali da je dominantan dio građana Srbije na ruskoj strani. Također je iluzorno očekivati da će ruski utjecaj ikad postati manji u Srbiji i ostalim balkanskim pravoslavnim zemljama. U samoj Srbiji velik problem pristupanju u EU je pitanje Kosova, a ulazak u NATO je trenutno nemoguć. Problemi BiH i Makedonije su različiti, no u pristupu eurointegracijama su trenutno gori od Srbije. Crna Gora je najsklonija euroatlantskim integracijama, no krhka nacionalna struktura te zemlje može stvarati probleme u budućnosti. Problemi na Krimu su pokazali da bi Rusija mogla koristiti svoj utjecaj na ovim prostorima za destabilizaciju regije, pogotovo u BiH. Trenutna krhka ravnoteža snaga i mir bi vrlo lako mogli biti narušeni u budućnosti ako se sukobi velikih sila ne riješe. Sa druge strane ekonomski problemi EU-a, dolazak na vlast Orbana i Syrize koji su naklonjeniji Rusima, te sve aktivnija politika Kine i arpaskih zemalja su također utjecali na manju želju pristupanja ovih zemalja u europske integracije. Kod samih europskih zemalja pitanje širenja EU-a je od sekundardne važnosti. Zadnjih godina postoji i veliki otpor prema idejama da bi jednog dana Turska mogla ući u EU, a zadnja kriza i ekonomske sankcije su pokazale kako velik broj građana EU ne želi ulaziti u sukob sa Rusijom zbog Ukrajine. Za pretpostaviti je kako će i problemi južnih država također povećati otpor u sjevernim zemljama prema novim proširenjima.

Zbog sukoba u istočnoj Ukrajini, od Hrvatske se očekuje da aktivnije igra ulogu predvodnika regije. Inicijativa u Europskom Parlamentu o bržem pristupanju BIH u EU, kao i priče o novim energetskim projektima su dio te nove uloge. No Hrvatska bi u prvom redu trebala paziti na svoje nacionalne interese. Položaj Hrvata u susjednim zemljama, slobodna razmjena kapitala, trgovine, kulturna razmjena, rješavanje otvorenih pitanja između zemalja bi trebale biti prioriteti vanjske politike. Zbog povećanog broja sukoba na Bliskom Istoku, porasta opasnosti od terorizma, te problemima energetske opskrbe nacionalna sigurnost bi također trebala biti prioritet. Sva ta pitanja je moguće rješavati i bez igranja uloge lokomotive europeizacije regije. Hrvatska se treba baviti prvenstveno svojim interesima, te prepustiti susjednim i ostalim zapadnobalkanskim zemljama da sami rješavaju svoje probleme i biraju svoju budućnost. Pa čak i ako se ta budućnost nama ne sviđa.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

vanjska politika, hrvatska, Rafael Jurčević, regija